Priča o „Rukama koje mole“ Novo!

Potresna legenda o slici „Ruke koje mole“ Albrechta Dürera. Iako nema dokaza da je istinita, vrlo je poučna.

Duboko u petnaestom stoljeću, u jednom selu blizu Nürnberga, živjela je obitelj s osamnaestero djece. Osamnaestero. Samo da bi pribavio dovoljno hrane, otac i glava obitelji, inače zlatar po zanimanju, morao je raditi gotovo osamnaest sati dnevno, ne samo u svojoj trgovini nego i za nadnicu. Usprkos njihovoj nezavidnoj situaciji, dvojica starijih Dürerovih sinova sanjala su svoje snove. Obojica su htjela usavršiti svoj umjetnički talent ali su također znali da otac neće biti financijski sposoban obojicu poslati u Nürnberg na studij. Poslije niza dugih razgovora tijekom noći u svojim, po svemu sudeći, tijesnim krevetima, dva dječaka konačno napraviše dogovor. Bacit će novčić. Tko izgubi ići će u obližnji rudnik i svojim prihodima izdržavat će onoga drugog za vrijeme pohađanja akademije. Zatim će brat koji bude pobijedio završiti studij, i preuzeti izdržavanje onog drugog, za vrijeme njegovog studiranja prodajom svojih umjetničkih djela, a ako to bude potrebno, i radom u rudniku. U nedjelju poslije mise baciše novčić. Albrecht Dürer je pobijedio i uskoro otišao u Nürnberg. Njegov brat Albert ode u rudnik i prihvati se opasnog posla kako bi sljedeće četiri godine financirao bratov studij, čiji je rad na akademiji gotovo odmah izazvao veliku pozornost. Albrechtovi bakrorezi i drvorezi, njegova ulja bila su mnogo uspješnija čak i od radova njegovih profesora, a vremenom je još više napredovao i dobijao sve veće honorare za svoja djela. Kada se mladi umjetnik vratio u svoje selo, cijela obitelj Dürer, u njegovu čast priredila je svečani ručak. Poslije dugog i nezaboravnog ručka, isprekidanog muzikom i smijehom, Albrecht ustade, sa svog počasnog mjesta na čelu stola. Održao je zdravicu u čast svog brata i svih onih godina njegovog žrtvovanja koje su mu omogućile da ostvari svoje snove. Govor je završio riječima: ”A sada, Alberte, blagoslovljeni moj brate, sada je tvoj red. Sada ti možeš ići u Nürnberg ispuniti snove, a ja ću brinuti o tebi”. Sve glave su se okrenule prema onom dijelu stola na kome je sjedio Albert. Suze su kapale niz njegovo blijedo lice, i jecajući je ponavljao: ”Ne… Ne… Ne… Ne”. Konačno Albert ustade i obrisa suze sa svojih obraza. Baci pogled na svako lice koje je sjedilo za stolom i koje je toliko volio, a zatim podiže ruke prema svom desnom obrazu i tiho reče: ”Ne, brate, ne mogu ići u Nürnberg. Za mene je prekasno. Pogledaj, vidi što su četiri godine u rudniku učinile mojim rukama! Kosti u svakom prstu su bile slomljene najmanje jedanput, a kasnije sam dobio i takvu upalu zglobova, naročito u desnoj ruci, da ne mogu podići čak ni čašu da bi uzvratio na tvoju zdravicu, a kamoli povlačiti one fine linije na pergamentu ili platnu slikarskom četkicom. Ne brate… za mene je prekasno”. Prošlo je više od 450 godina. Do danas, stotine majstorskih portreta, skica, grafika, bakroreza, gravura Albrechta Dürera vise po zidovima najvećih muzeja svijeta. Ali nije neobično što se većina ljudi, posebno zbliži s njegovim djelom „Ruke koje mole“. Albrecht Dürer je jednog dana, da bi iskazao svoje poštovanje prema Albertovoj žrtvi, pažljivo naslikao bratovljeve nagrđene ruke zajedno s dlanovima i tankim prstima ispravljenim nagore. Svoj moćni crtež nazvao je jednostavno “Ruke”, ali je svijet, gotovo odmah, otvorio svoje srce prema njegovoj majstorskoj rukotvorini i preimenovao je u izraz ljubavi “Ruke koje se mole”. Sljedeći put kada vidite kopiju ove dirljive kreacije, pogledajte još jedanput. Neka ona bude opomena, ako vam je opomena potrebna. Bilo da je vaša vjera velika ili pak gotovo ne postoji, vi još uvijek imate ruke koje mole. Sve što treba učiniti kada stvari postanu preteške, to je da sklopite svoje dlanove, ispružite ruke, i podižući oči kažete: “Meni treba pomoć”. Og Mandino: 17 pravila ispravnog življenja