Božje uho Novo!

Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?

Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.

(Ivan Golub)

Kad bih poučavao vještinom najboljih učitelja, a ljubavi ne bih imao bio bih samo pametan govornik i simpatičan zabavljač. I kad bih poznavao sve tehnike i ispitao mnoge metode, i kad bih imao toliko obrazovanja da bih se osjećao kompetentnim, a ne bih shvaćao način na koji moji učenici razmišljaju i osjećaju ne bi bilo dovoljno.

I kad bih provodio mnoge sate u pripremanju da bih postao napet i nervozan, a ne bih imao ljubavi i razumijevanja za osobne probleme mojih učenika to još ne bi bilo dovoljno.

Učitelj koji ljubi je strpljiv, dobrostiv; ne sablažnjava se kad mu se ljudi povjeravaju; ne ogovara; ne obeshrabruje se lako; nije nepristojan nego je uvijek svojim učenicima živi primjer dobrog načina života o kojem govori.

Ljubav nikad ne prestaje.

Programi? - Zastarjet će; Metode? - Postat će staromodne; Tehnike? - Bit će napuštene; Jer, ograničeno je naše znanje, I samo malo ga možemo predati svojim učenicima; Ali ako imamo ljubavi Onda će svi naši napori postati stvaralački, I naš utjecaj ostat će zauvijek Prisutan u životima učenika.

A sada ostaju vještine, metode i ljubav, to troje ali najveća je među njima ljubav.

autor nepoznat (prema I. Korinćanima 13)