Kako prepoznati zaista važna čovjeka Novo!
0 preuzimanja
Dječak je izišao s djedom prošetati Parizom.
Prolazili su pored malog postolarskog dućana. Kupac je tvrdio da nešto nije u redu s njegovim cipelama. Postolar je mirno saslušao primjedbe, ispričao se i obećao da će ih popraviti.
Kasnije je djed s dječakom sjeo u kafić.
Čovjeka za susjednim stolom konobar je zamolio da pomakne stolicu kako bi se moglo prolaziti. Čovjek je počeo galamiti. Odbio se pomaknuti.
"Nikada ne zaboravi ono što si vidio," rekao je djed dječaku. "Onaj postolar prihvatio je žalbu kupca, a ovaj čovjek pokraj nas nije se htio pomaknuti. Ljudima koji obavljaju neke korisne zadatke ne smeta kad čuju kritike na račun svog rada, ali oni koji ne rade nikakav koristan posao, uvijek misle da su veoma važni i agresijom i neljubaznošću kriju svoju nesposobnost."
preuzeto sa facebooka
| Pregleda: | 1854 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 26. 03. 2020. |
Slični dokumenti
Kapetan Wittstamm počekao je časak dva dok nije val pljusnuo preko palube, a tada je potrčao željeznim stubama gore prema komandnom mostu da ga ne uhvati drugi val. No val ga je ipak dostigao.
Bezazlena zvijezda
Uvidjevši da bez noćnih svjetlila nijedno biće u tami neće moći pronaći svoj put, Bog je stvorio zvijezde. Stvorio ih je različite, toliko različite da je svaku moguće imenovati i po imenu prepoznati.
- Pođite po svem Svijetu - reče im. - Nastanite se po cijelom svemiru. U beskrajima mraka nađite svoje mjesto i svijetlite svakome, bez izuzetka, tko će se bilo kada kretati putovima koji će se nalaziti pod vama.
Zvijezde spremno poslušaše Božji poziv te pohitješe učiniti kako im je on naložio.
One najveće i najspretnije nađoše mjesto u Božjoj blizini. Veće i sjajnije potisnuše u stranu one manje i slabijega sjaja. No, ubrzo, svaka je zvijezda našla svoje mjesto. Neke su se smjestile u središtu neba, neke na njegovim rubovima. Tek se jedna zvijezda, posve malena i treptećega sjaja, koju je smela brzina i silina nepreglednih rojeva zvijezda, nije snašla. Za nju kao da na nebu nije bilo mjesta. Dugo je lutala nepreglednim nebeskim prostorima te se na posljetku smjestila posve u dnu svemira, u blizini malenog planeta imenom Zemlja. Svojim tihim sjajem ona nije noć mogla učiniti svjetlijom. I tako je samovala jedva primjetna i gotovo zaboravljena.
Jednoga dana Bog pozove k sebi sve anđele nebeske i objavi im da se napunilo vrijeme da se na malenom planetu Zemlji rodi njegov sin.
- On će se roditi kao dijete - reče im.
- Rodit će se na skrovitu mjestu. Želim da ga svi, koji će ga tražiti iskrena srca, mogu naći. Potražite zato među svim zvijezdama onu koja će najbolje moći osvijetliti put do njega. Anđeli odletješe na sve strane Svijeta. Potrajalo je dugo dok su se svi, umorni od duga leta, ponovno okupili pred Bogom. Činilo se da je potraga bila uzaludna. Neke su zvijezde bile prevelike da bi mogle osvijetliti neko skrovito mjesto. Druge su bile presjajne i zasljepljujuće. Neke odviše hladne.
- Ima jedna zvijezda u dnu svemira - javi se iznenada neki maleni anđeo - malena i tiha. Bezazlena je kao dijete. Sjaji treperavim sjajem i za sobom ostavlja svijetleći trag. Ona bi mogla osvijetliti i najuži put i najskromniji dom. Ali, čini mi se da bi je mogli uočiti samo oni kojima je dobrota jedina istina i kojima je sreća drugih važnija od vlastite sreće.
- To je zvijezda koju sam tražio - obraduje se Bog i pohvali maloga anđela: - Hvala ti što si našao zvijezdu koja će kroza sva vremena znati pokazivati put do središta prostora i vremena, do središta mog i čovjekovog srca.
Stjepan Lice