Majmunska posla - priča o oponašanju Novo!
0 preuzimanja
Umoran trgovački putnik odloži vreću punu pamučnih kapa, i zaspe usred šume pune majmuna.
Kad se probudio, našao je praznu vreću, a mnoge majmune s kapama po drveću.
Kako ponovno kape dobiti natrag?
Trčati za majmunima? Ne, to je pothvat očajnika.
Privući ih čime? Ne, to je uzaludan trud.
Prijetiti? Svi bi pobjegli.
Nakon podosta muke i domišljanja trgovac se naljuti i bijesno baci svoju kapu na tlo.
I gle – majmuni učiniše isto!
I tako je trgovac dobio natrag svoje kape.
Nastoj u životu slijediti samoga sebe, a ne, poput majmuna, oponašati druge!
autor nepoznat | Pregleda: | 3864 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
Zapalili ste me i gledate moje svjetlo,
Radujete se jasnoći i toplini koju darivam.
Veselim se da smijem gorjeti za vas,
da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj
kutiji bez ikakve koristi.
Smisao dobivam tek po tome što gorim.
Ali, dobro znam, što dulje gorim,
to kraća postajem, to se više bližim svojem kraju.
- Izgorjela je! – reći ćete,
a ono što je od mene ostalo, bacit ćete.
Znam, za mene postoje uvijek ove dvije
mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta,
zaboravljena u tami,
ili gorim, postajem sve kraća,
dajem sve što imam.
U korist svjetla i topline dovodim sebe kraju.
Ipak mislim da je ljepše i pametnije
ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna
i ležati u mračnoj kutiji…
- Gledaj, isto je tako s vama ljudima:
ili se povučete, ostanete sami za sebe
i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima
i darujete im od svoje topline i ljubavi
i tek onda vaš život dobiva smisao:
On je ispunjen.
Ali znajte i to da za ovo morate dati
nešto od sebe samih, nešto od svoje radosti,
od svoje srčanosti, od svojega smijeha,
možda i nešto od svoje tuge.
I ne treba bojažljivo razmišljati o tome
kako ćete sačuvati sami sebe.
Mislim da samo onaj koji druge veseli,
postaje još veseliji.
Samo onaj koji je svjetlo drugima,
sam će primati svjetlo.
Što više gorite za druge,
to će svjetlije biti u vama samima.
Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i
neraspoloženi jer se boje biti ovdje za druge,
donositi drugima svjetlo.
Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena.
Još nisu shvatili: ovo jedno jedino svjetlo koje gori
više je vrijedno nego sva tama svijeta.
Dopustite, dakle, da vas malo
Ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.
autor nepoznat