Traži se osoba za čuvanje djeteta Novo!

Kad su svi pastiri posjetili štalicu, darovali Dijete i vratili se svojim stadima, odlučiše poći životinje i vidjeti čudo prve božićne noći.

Prvi su, naravno, krenuli veliki i moćni. Orao se s krikom digao u visine, lav zalupi teškom šapom i riknu da je odjekivala noć, slon zatutnji šumom, a žirafa ponosno podiže glavu kao da joj nitko na svijetu nije ravan.

I male su životinje odlučile poći. U jednoj se skupini nađoše miš, vrabac, krtica i dabar.

Što se veliki i jaki prave važni - primijeti miš. Možda ni Bogu nismo važni kad nas je ovakvima stvorio - nadoda krtica. A orao se već spustio pred jaslice šireći svoja krila.

Ulaz u štalicu bio je tako uzak i malen da nije mogao ući. Zamahnu krilima i sruši gredu iznad vrata. Vidjevši da će se skoro i vrata srušiti povuče se u obližnji grm dok je slama s prašinom koju je digao letjela posvuda uokolo.

Lav je htio ravno u jaslice, ali je zapeo u okviru vrata. Žirafa ništa nije vidjela jer je Dijete bilo prenisko, pa je od nervoze počela trgati slamu s krova čime je započeo pravi nered. K tome, i voda od posljednjih kiša slila se u štalicu. Napokon je stigao i slon. Pokušao je proviriti, ali štalica se počela ljuljati kao da je od kartona.

Josipu je bilo dosta. Podigao je štap i zaprijetio životinjama da ne prilaze blizu.

Mnogo kasnije došuljale su se male životinje.

Miša su boljele slabe noge, krtica se mučila tražeći put, dabar je kašljucao jer ga je umorio put po suhom, a vrabac je izgubio pola krila jedva umakavši nekoj grabežljivoj rođakinji.

Kad su došli pred jaslice nitko nije bio ni predug, ni preširok, ni previsok ni prevelik.

Ušli su u štalicu i divili se Djetetu. Pogledaše uokolo i iznenadiše se neredu u kojem je ležalo Dijete. Dadoše se na posao. Vrabac je počeo skupljati slamu, miš je načinio odvodne kanale, dabar je učvršćivao šiblje.

Kad su to vidjele velike životinje, pridružile su se malima. Žirafa je digla slamu na krov, slon je podigao vrata te ih je Josip ponovno stavio na nosače, a orao je krilima provjetravao štalicu.

Samo je lav stajao po strani. Kroz njegovu glavu teško se probijala misao o novorođenom Kralju. Da se sagne, on koji se ni pred kim nije sagibao?!

Onda je došla krtica i zamolila ga je da je povede pred novoga Kralja. Lav se dvoumio i vidjevši da je slijepa uze je u velike šape i povede u štalicu. Malo se sagnuo, malo se nagnuo, ali je ipak i on ušao.

Pouka priče: uči od marljivih i skromnih i ne dopusti da te oholost udalji od Isusa.

Jednog dana probudio sam se rano ujutro kako bih promatrao izlazak sunca. Ah, ljepotu Božjeg stvaranja nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga za Njegovo divno djelo. Sjedio sam tamo i osjetio Božju prisutnost pored sebe. On me upitao: ''Voliš li me?'' Odgovorio sam: ''Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!'' Zatim je pitao: ''Da si tjelesno hendikepiran, bi li me još uvijek volio?'' Bio sam zbunjen. Pogledao sam dolje na moje ruke, noge i preostale dijelove moga tijela te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam jednostavno mislio da mi pripadaju. Pa sam odgovorio: ''To bi bilo teško, ali ja bih te još uvijek volio.'' Tada je Gospodin rekao: ''Kad bi bio slijep, bi li i tada volio ono što sam stvorio?'' Kako bih mogao voljeti nešto ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo. Pa, odgovorio sam:''Teško je zamisliti, ali ja bih te i tada volio.'' Nadalje me Gospodin pitao: ''Da si gluh, bi li i tada slušao Moju riječ?'' Kako bi mogao bilo što čuti ako bi bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego naša srca. Odgovorio sam: ''To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoju riječ.'' Zatim je Gospodin ponovno pitao: ''Kada bi bio nijem, bi li i tada slavio moje ime?'' Kako bih mogao slaviti bez glasa? Onda sam shvatio: Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duša. Nije važno kako nam glas zvuči. I slavljenje Boga nije uvijek sa pjesmom. Kada smo ustrajni u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu. Pa sam odgovorio: ''Iako ne bih mogao pjevati, ja bih i tada slavio Tvoje ime.'' No Gospodin je opet pitao: ''Voliš li me zaista?'' S uvjerenjem hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno: ''Da Gospodine! Volim te zato što si Ti jedini istiniti Bog!'' Mislio sam kako sam dobro odgovorio, ali... Bog me je upitao: ''ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?'' Odgovorio sam: ''Jer sam samo čovjek i nisam savršen.'' "Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?'' Odgovorile su samo suze. Gospodin je nastavio: ''Zašto pjevaš samo na Misi? Zašto me tražiš samo u vrijeme slavljenja? Zašto moliš tako sebično? Zašto moliš tako nevjerno?'' Suze su mi neprekidno i dalje klizile niz obraze. ''Zašto me se stidiš? Zašto ne objavljuješ Radosnu vijest? Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu kada ti Ja pružam moje rame da plačeš na njemu? Zašto tražiš izgovor kada ti dajem prilike služiti u moje ime?'' Pokušavao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo. ''Tvoj život je blagoslovljen. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno okrećeš u stranu. Otkrio sam ti Moju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe. Pokazivao sam ti svoje blagoslove, ali tvoje oči su bile slijepe. Slao sam ti svoje sluge, ali ti si sjedio lijeno, dok su oni bili otjerani. Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih.'' ''VOLIŠ LI ME ZAISTA?'' Nisam mogao odgovoriti. Kako bih? Bilo mi je nevjerovatno neprijatno. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo? Kad mi je srce glasno zaplakalo i suze potekle, rekao sam: ''Molim te, oprosti mi Gospodine. Ja nisam dostojan da budem Tvoje dijete.'' Gospodin je odgovorio: ''To je moja milost, dijete moje.'' Upitao sam: ''Zašto mi neprestano opraštaš? Zašto me toliko voliš?'' Gospodin je odgovorio: ''Zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja ću se smijati s tobom. Kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti. Kada padneš, ja ću te podići. Kada si umoran, ja te nosim. Bit ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.'' Plakao sam kao nikada prije. Kako sam mogao biti tako ravnodušan? Koliko sam samo povrijedio Boga? Upitao sam Ga: ''Koliko ti mene voliš? Gospodin je ispružio svoje ruke, i vidio sam kako su čavlima bile probodene. Kleknuo sam pred noge mog Spasitelja, Isusa. I po prvi puta, iskreno se molio.

Nepoznati autor