Ako hoćeš Novo!
0 preuzimanja
Marko pripovijeda kako je jedan gubavac doviknuo Isusu: «Ako hoćeš, možeš me ozdraviti, a Isus, ganut, dotakao gubavca i rekao mu: «Hoću, budi zdrav.»
Što je to Isusa ganulo? Vidio je on mnogo bolesnika, ovaj nije bio jedini koji je dozivao zdravlje. No ovaj gubavac je to učinio na poseban način. On se Isusu ne obraća riječima: «Ozdravi me», «Molim te, iscijeli me», nego riječju: «Ako hoćeš». Isus je zacijelo u toj riječi prepoznao svoju riječ, razaznao svoj nazor. Isus je naime govorio: «Ako hoćeš», on nije bio nasilan. Mladiću koji je oduševljen i raspoloživ prišao s upitom što da radi, Isus je rekao: «Ako hoćeš, idi prodaj sve, slijedi me», nije požurio da na podatljiva pleća namakne zapovjedne terete.
U pronošenju radosne vijesti čut ćeš češće «moraš», nego «ako hoćeš». Ne sumnjam da bi više ušiju bilo čulo radosnu vijest i više srdaca a nju odlučilo da je ona bila više donošena «ako hoćeš» nego kao «moraš». Poziv Isusov je sankcioniran, ali nije prisilan.
I još nešto. Oni što su se hvatali Isusu za skute i prisiljavali Učitelja da ih izliječi zadobili su zdravlje zahvaljujući svojoj upornosti. Gubavac koji je obazrivo kazivao Isusu da ga može izliječiti ako hoće, pobudio je u Isusa ganuće i zadobio ozdravljenje. Ostat će ta dva načina: nasrtljivost i otmjenost. Jedni će dobiti, kako Isus drugdje veli, zbog nasrtljivosti: «Ustat će i dat će mu jer mu dodijava.» Drugi će dobiti zbog otmjenosti i obazrivosti: «A Isus, ganut, ispruži ruku.» Marko, jedini od velike četvorice koji bilježi stanja prirode, bilježi, skupa s ostalom trojicom, Isusova duševna stanja. Veli da je Isus bio ganut. To ganuće izrekao je Isus kretnjom. Pružio je ruku. Dotakao je gubavca. Bila je to nesumnjivo smiona gesta. Taknuo je čovjeka, taknuo je čovjeka obredno nečista (gubavci su to bili), taknuo zaražena čovjeka. Ugledni Učitelj ne krije svoja osjećanja, ne zatomljuje ganuće i ne ukrućuje ruku.
Kršćani često ukrućuju ruku i gnjetu osjećaje ganuća. Grčko – rimski hladni mir, koji se uvukao kao uzor u duhovnost, sapinje srce i ruke. A ne jedanput sam se uvjerio da je siromahu dlan primaknut njegovu licu bio draži od dara s dlana. Osvjedočio sam se da ganuta ruka dira više nego riječi, i neskriveno osjećanje liječi jače nego slavna misao. Ako hoćete…
(Ivan Golub)
| Pregleda: | 1865 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Gospodin me jednoga dana pozvao jer je trebao nekoga za poslanje. Rekoh: - Gospodine, pomoći ću ti, ali u ono malo vremena između studiranja, provođenja vremena s mojim mužem, posla od 8 do 18 i rada u zajednici s našom djecom. Vidiš, ne mogu ići odmah sada jer imam puno obaveza, zauzeta sam. - Dobro, ali gdje ću naći spremnu osobu? Mislio sam da sam tvoje ime vidio na popisu raspoloživih osoba. - Gospodine, to je bila molitva od prošle godine, ali od tada se mnogo stvari promijenilo. - Kao na primjer - upita On. - Pa, radim na svojoj doktorskoj radnji i mnogo me ljudi treba, a i moj muž očekuje da je uvijek sve spremno i povrh svega moja zajednica očekuje od mene da joj pomognem tako da… - Dobro, vidim da si zauzeta, pa idem, ali pričat ćemo opet ako budeš imala malo vremena. Prolazili su tako dani, tjedni i mjeseci a ja sam ispunjavala svoje svakodnevne obveze. Jedne večeri, dok sam učila za završni ispit, primila sam telefonski poziv iz bolnice. Moj je muž imao strašnu nesreću i bio je u kritičnom stanju. Odbacila sam sve stvari i otrčala do bolnice gdje sam pronašla muža koji se borio za život. Odmah sam počela moliti "Gospodine, ne uzimaj ga sada, ne bih to mogla podnijeti." Ali moja se molitva odbijala od zidova i vraćala se u moje vlastite uši. Ujutro sam napustila bolnicu umorna i zabrinuta. U učionicu sam ušla upravo pred početak ispita. I kada je profesor počeo postavljati pitanja, htjedoh odgovoriti ali glas nije izlazio iz mene. Počeh ponovno moliti. Molila sam zdušnije, ali čuo se samo eho moje molitve. Bila sam ljuta na Boga jer ga nisam mogla naći kad mi je trebao. Nisam mogla objasniti profesorima što mi se događa. Nakon ispita nazvala sam na posao. Bila sam izvan sebe i nisam mogla na posao. Objasnila sam svojoj nadglednici što mi se dogodilo i ona mi je predložila da uzmem slobodno vrijeme. Nakon što sam posjetila muža u bolnici otišla sam kući te utonula u stanje očaja i plača. Upravo tada sam čula da me netko zove. - Gospodine, jesi li to Ti? - Da, ja sam. Imaš li malo vremena? Mislio sam da malo popričamo o… Umjesto da sačekam i čujem Njegovo pitanje, onako zlobna i ljuta, napadoh ga: - Gdje si Ti danas kad sam te trebala? Ni sinoć te nisam mogla naći, a zvala sam Te, vikala, a jedino što sam čula bio je eho mojih zidova. Moj muž umire, pala sam na ispitu, možda ostanem bez posla, a Ti dođeš i htio bi popričati. Gospodin me prekide u mom ludom govoru: - Dijete moje, odlučio sam pustiti tvog muža da se odmara da bih tebe zadržao u kući nekoliko dana, da bi ti imala vremena za mene. Jer tebe, više nego tvoj muž, tvoj posao i zajednica tvoja, trebam Ja. Stišala sam se i počela plakati. Sjetila sam se svoje molitve i želje da idem i učinim nešto za Gospodina. Sa suzama u očima rekoh: - Gospodine, pošalji me, ići ću!
(izvor nepoznat)
Imao sam sedam ili osam godina. Često sam se igrao s dječakom iz susjedstva. Zvao se Heinrich Brasch. On me naučio kako se prave praćke. Gumenu vrpcu treba pričvrstiti na rašljastu granu. Takve smo grančice izrezivali iz živice. Bilo je proljeće, korizma, vrijeme Gospodinove Muke. Jedoga nedjeljnog jutra Heinrich me pozove: