Božić 25. prosinca i/ili 7. siječnja Novo!

Na nekom je otoku bio život tako tih i miran svi su bili sretni. Odjednom je život postao težak. Svi su bili zabrinuti jer je jedna grupa ljudi stvarala nemir. Odlučili su ih izolirati na jednoj sjenovitoj strani otoka tako što će podići zid oko njih. Znali su tko je stvarao nemir: prodavači droge, ubojice, pijanci, oni koji su vršili abortuse. Tako je počela potraga za njima.

Međutim ljudi su se skrivali jer su znali da će morati napustiti svoju obitelj i sve povlastice koje su imali. Polako su ih otkrivali i pomalo izolirali. Na otoku je bio i jedan čovjek, pustinjak Ante kojega su svi smatrali svetim. Podrazumijevalo se da će i on ostati na ovoj svjetlijoj strani otoka. Međutim, on je odlučio otići na sjenovitu, izoliranu stranu otoka. Zašto? Pitali su ga uglednici otoka, sve dobri ljudi, oni koji su poštivali i provodili zakone. Ante je rekao da ni on nije bez grijeha, i on je u svom životu griješio i da osjeća da bi i on trebao biti s njima, jer nitko ne može reći da je bez grijeha. Malo po malo su ljudi uklonili ogradu.

Jesmo li i mi takvi? Gledamo li samo tuđe pogreške, a svoje ne vidimo?

Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?

Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.

(Ivan Golub)