Dosjetljivi savjetnik Novo!
0 preuzimanja
Istina može biti i vrlo neugodna. Iz iskustva znamo kako nam je često vrlo teško iznijeti svoje stajalište, pa je potrebno prilično dovitljivosti da se ono očituje. Kao što poučava ova istočnjačka priča. Kažu da je jednog jutra kalif Harun al-Rašid pozvao svojega mudraca da mu protumači san: - Sanjao sam kako su mi zubi ispadali jedan po jedan i na kraju mi desni ostadoše bez zubi. Što misliš da sve ovo znači? - Gospodaru, to nije dobar znamen. San naznačuje da će tvoji rođaci umrijeti prije tebe i da ćeš uskoro ostati sam. Kalifu se ne svidje ovo tumačenje sna, pa se ražalosti i otjera mudraca od sebe. Dadne pozvati drugoga mudraca i ispriča mu isti san. Ovaj ga protumači ovako: - Moj gospodaru, to je dobar znak. San predviđa da će ti život potrajati dugo, da ćeš nadživjeti svoje rođake i da ćeš u sreći nadživjeti ostale. Kalifa udobrovolji ovo tumačenje i reče: - Bio je to pravi san! Potom dadne bogat dar mudracu koji mu je tako umješno protumačio značenje, a dadne potražiti i prvoga mudraca da mu se ispriča što ga je onako grubo otjerao. U tumačenju sna prepoznao je isto značenje, samo što se drugi poslužio dovitljivijim načinom.
Naobrazba i mudrost nisu isto. Prvu stječemo izvana, ulazi kroz oči te se može nastaniti u našem mozgu. Mudrost, naprotiv, nastaje u nama i potom se očituje prema vani. Izvire iz srca i može se steći jedino razmišljanjem. I nepismeni mogu biti mudri, ako umiju u svojem srcu premišljati velike istine. Ali u dodiru s drugima valja računati i na dosjetljivost, koja mudrost prilagođuje okolnostima. Takav čovjek zna pravilno odmjeriti i ono što je bilo i ono što jest, a ne zabrinjava se tjeskobno za ono što će biti. Sve ovisi o tome kako se stvari promatraju. Malo dosjetljive mudrosti istinu može učiniti ugodnijom nego što ona možda jest.
Ljudevit Anton Maračić ("Priče o pahuljici ")
| Pregleda: | 1780 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
- Upalit ću svjetlo, majko, da nam svijetli u tami - tiho reče Lucija ustajući sa stolice što je stajala pri uzglavlju kreveta presvučena čistom mirisnom posteljinom. Po blještavo bijelom jastuku rasule se ruse kose plemenite gospođe Eutihije. Trpjela je godinama od teške bolesti kojoj ne nađe lijeka ni jedan liječnik u cijeloj Siracusi (Sirakuzi).
- Snilo mi se, majko, kako treba da hodočastimo u Cataniju (Kataniju) na grob svete Agate - nastavi Lucija postavljajući svjetiljku na komodu. - Ljudi ne znaju lijeka tvojoj boljetici, ali svetica znade.
- Ako tako misliš, dušo - pristane gospođa Eutihija - pripremi odjeću i hranu pa možemo izjutra krenuti na put. Sad bih htjela zaspati. Umorna sam - reče i sklopi oči.
Lucija počne pripremati prtljagu krećući se po kući najtiše što je mogla da ne ometa majčin san.
Sljedećeg dana, tek što je sunce izišlo, kočija s Lucijom i gospođom Eutihijom napusti Siracusu. Kad se damama već počelo pričinjati kako napornom putovanju neće biti kraja, kočijaš objavi da su stigli na odredište. Pomože Luciji smjestiti stvari u prenoćište, a potom podiže gospođu Eutihiju na ruke i ponese je grobu svete Agate. Ondje je spusti na tlo, podmetne joj smotani pokrivač pod leđa i vrati se u prenoćište. Lucija klekne i počne moliti.
- Oče naš koji jesi... - izgovori i naglo umukne. Nestalo je dnevnog svjetla i posvemašnja tama ovila je nju, majku i grob svete Agate. Lucija raširi oči kušajući razabrati bilo što u mraku. Kao da je zatitralo slabašno svjetlo, učini joj se. Još više napregne vid.
I doista, prilazila joj je mlada djevojka sva u sedefastoj bjelini te se činilo kao da žar izbija iz njezina tijela.
Jesi li to ti, Agato, nikne pitanje u Lucijinu mozgu. Istog trenutka začuje u srcu odgovor: Da, ja sam. Došla sam ti reći da će tvoja majka ozdraviti, ali ti ćeš umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se?
Ne, odgovori Lucija i toga časa prikaze nestade. Sunce je tek zalazilo i nebo bijaše rumeno i zlatno.
- Zaspala si, dušo? - upita gospođa Eutihija.
- Ne, majko - reče djevojka. - Ukazala mi se sveta Agata i prorekla da ćeš ozdraviti.
Bolesnica se osmjehne i šapne: - Vjerujem.
A ono o mučeništvu Lucija prešuti.
Sonja Tomić „U iščekivanju Spasitelja“
KAKO JE BOG MOGAO DOPUSTITI DA SE DOGODI NEŠTO OVAKVO?
upitala je Jane Clayson Kćer Billyja Grahama, koja je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije, (u vezi tragedije u New Yorku 11. rujna 2001):
"Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi, ali smo mu mi sami odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?
Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hare (koja je poginula i njeno tijelo je nedavno nađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama,a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama ... Bibliju koja kaže, ne ubij, ne kradi, voli svoga bližnjega kao sebe, a mi smo se i s tim složili.
Kasnije je doktor Beniamino Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli "u redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu. Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju našu djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i ovdje složili.
Kasnije je netko opet rekao: Dozvolimo našim kćerkama da abortiraju, ako to žele, bez da to kažemo njihovim roditeljima. I s time smo se složili. Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, e da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali bez da se kaže njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi. Opet smo se složili.
Tada su neki od izabranih na izborima rekli: Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli. Složivši se s njima mi smo rekli: Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga je volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.
Poslije toga netko je rekao: Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela. Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i slijedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro, jer oni imaju pravo na slobodu riječi".
Zatim je industrija zabave rekla: Napravimo TV programe i filmove koji poticu blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje. Mi smo tada odgovorili: Ma to je samo zabava, nema to nikakvih posljedica, i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed.
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto ih ne uznemiruje ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda, ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici: Žanjemo ono što smo posijali.
Dragi Bože zašto nisi spasio malu djevojćicu ubijemu u učionici? Srdačni pozdravi, zabrinuti student. I odgovor: "Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdravi, BOG."
Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga u besramno i kako se čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne vjerovati, ne misliti i ne činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže Vjerujem u Boga, a ipak slijedi Sotonu. Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlični u slanju tisuća igara e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, ljudi uglavnom dvaput promisle prije nego odluče sudjelovati. Teško je shvatljivo kako lascivno, sirovo, vulgarno i opsceno slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave u školi ili na radnom mjestu o Bogu uglavnom zaustavljene, ili čak zabranjene zakonom.
Bizarno je kako se netko može zapaliti za Krista u nedjelju, dok je nevidljiv za vrijeme ostatka tjedna."