Bila jednom jedna gusjenica koja je puzala po zemlji. Bila je bijele boje sa zelenim točkicama na leđima. Nitko je nije volio, jer se govorilo da je ružna i odvratna. Jadna je gusjenica bila veoma tužna. Kad bi dopuzala na neku biljku, svi bi je insekti s prezirom gledati i izrugivali joj se. Nitko se nije s njom družio, a još manje bi se s njom igrao.

Njezino jedino zadovoljstvo bilo je popeti se na drvo i promatrati leptire. Dala bi sve na svijetu da može letjeti poput njim. Satima bi ih promatrala. A kad bi sišla na zemlju, čula bi opet uobičajena ruganja i prijetnje. Umorna od svega toga, odluči popeti se na vrh stabla gdje je nitko neće pronaći i nikad se više ne vratiti na zemlju.

Jednog dana neki leptir, da se odmori, sleti na granu na kojoj je bila gusjenica. Ona mu se približi, i zapodjenuše razgovor. Tako su postali veliki prijatelji, svaki bi dan našli vremena da budu zajedno i popričaju. Nakon nekog vremena gusjenica upita: - Zašto si pristao biti moj prijatelj kad me nitko ne voli, jer sam svakome odvratna? Leptir joj odgovori: - Za prijatelje nije važno kako netko izgleda, nego koliko dobrote ima u sebi.

Gusjenica je bila jako zadovoljna, jer je pronašla pravog prijatelja. Bila je toliko sretna da je jedne noći, dok je spavala na vrhu nekog stabla, osjetila kako joj se tijelo preobražava. Sljedećeg jutra postala je prekrasan leptir kakva svijet još nije vidio. Kad ju je njezin prijatelj leptir došao posjetiti, primijeti tu divnu promjenu i bijaše veoma zadovoljan te joj reče: - Sada si pokazala ljepotu i dobrotu koju si nosila u sebi.

Oboje su zajedno odlepršali. Od tada, kad god bi našli tužnu gusjenicu na vrhu drveta, spustili bi se k njoj, a nakon toga ponovila bi se ista priča.