Mudrost Aboridžina Novo!
0 preuzimanja
Praaustralci ili Aboridžini su u prošlosti bili lutajući narod. Osim onoga što su nosili na sebi ili u rukama, ništa nisu posjedovali.
Nisu se vezivali za predmete. Hranu nisu nalazili slučajno. Najprije bi je zatražili, zatim očekivali da se pojavi, a kad bi se pojavila zahvaljivali su što god to bilo.
Dan su započinjali molitvom zahvalnosti onom Jednom. Zahvaljivali su za novi dan, za sebe, prijatelje i čitav svijet. Kad bi tražili nešto posebno govorili su: "Ako je to za moje najviše dobro i najviše dobro cjelokupnog života."
Sporazumijevali su se telepatijom. To je bilo moguće jer su imali otvorene umove, nisu imali skrivene misli, niti su lagali, bili su isključivo dobronamjerni.
Govorili su srcem ili mentalno. Glas su koristili za pjevanje, proslave i liječenje.
Živjeli su skladno, podržavali jedan drugoga, cijenili se međusobno i otkrivali svoje talente.
Proslavljali su napredak nekog člana u talentima i mudrosti. Poznavali su mnoge aspekte psihologije. Znali su važnost učenja od prošlosti i događaja a odbacivali su osuđivanje.
Znali su da je važno voljeti samoga sebe kako bi mogli voljeti druge.
Znali su da je svatko od nas tamo gdje zaslužuje biti: kad se uzmu u obzir sve naše odluke u prošlosti i naša sadašnja slobodna volja.
Nastojali su svaki dan biti bolji ljudi. Poštivali su druge ljude, životinje, biljke i blagoslivljali ih.
Sve što im se događalo prihvaćali su sa zahvalnošću. Vjerovali su da u svakomu od nas živi duh - vječno biće.
Znali su da bolesti nastaju kao rezultat loših odnosa, krivih uvjerenja, potisnutog straha, pomanjkanje vjere u Stvoritelja...
Svi članovi zajednice pomagali su djeci da se usavršavaju i napreduju.
Odrasli ljudi nisu gubili osjećaj za dječju radost. U igri nije bilo natjecanja, niti pobjednika i gubitnika - samo zabava za sve.
Vjerovali su da se svaki čovjek može promijeniti ako to odluči. I da na druge utječemo jedino putem vlastitog života i načina na koji djelujemo.
Nazivali su se: Veliki lovac na kamenje, Majstor oruđar, Iscjelitelj, Majstorica švelja, Žena duh, Čuvarica tajni, Pripovjedačica priča, Veliki glazbenik...
Za kraj razmislimo kakvi su ljudi oni koji su Aboridžine nazivali divljacima.
| Pregleda: | 2404 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Čovjek kojemu su operirali srce propovijeda kako je to doživio.
Dan prije operacije ušla je u njegovu sobu bolničarka. Uzela ga je za ruku i stisnula je rekavši da i on uzme njezinu ruku i stisne je.
Zahvaljujući svojim izuzetnim osjetima i izvježbanim sposobnostima, jedna se je muha uvijek uspijevala uvući u svježe,
i hranom bogate, prostorije, gdje to drugim muhama nije polazilo za rukom, a izlažući se pritom mnogostrukim rizicima jer je njena prisutnost redovno bila nepoželjna.
Međutim, naružana samopuzdanjem i oprezom, opremljena satelitskim okom, uz izuzetnu sposobnost manevra krilima, blagovremeno je izbjegavala mnogobrojne udarce koji su se na nju obrušavali, bilo otvoreno ili iz prikrajka.
Znala je kada i gdje se treba primiriti, a kada otvoreno izaći i uživati u blagodatima namirnica koje su ljudi ostavljali iza sebe.
Sve je bilo dobro do onoga dana kad je osjetila neodoljivi miris meda u nosnicama.
Opijena njime, kao da je izgubila razum, nestrpljivo čekajući da prestane lov na nju. I da se potom prepusti osjetima koji će je dovesti na izvor blagodati njoj omiljene hrane.
I dok je halapljivo jela razmazani med, noge su joj sve dublje tonule u ljepljivu smjesu iz koje se više nije mogla pomaknuti.
Ni iznimni napor krila nije bio dovoljan da se izvuče iz kobnog zagrljaja u koji ju je gurnula nesputana strast.
Posljednje riječi koje je čula, prije nego što su je napori potpuno iscrpili, bio je komentar jednog prolaznika, čiju je mudrost bilo kasno primjeniti: ”Više se muha uhvati na žlicu meda nego na sto litara octa.”