Priča o povjerenju - moj otac je pilot Novo!
0 preuzimanja
Jedan je čovjek ostavio dječaka samog u čekaonici na aerodromu. Na ukrcaj putnika dječak je stigao prvi. Malo je gledao oko sebe, a onda je počeo bojati dječju bojanku. Ušao je u avion, pronašao slobodno mjesto i zavalio se u sjedalo. Dok je stjuardesa davala upute putnicima sjedio je sasvim mirno. Ostao je miran i kad se avion počeo kretati pistom. Za vrijeme leta avion je upao u veliku oluju koja ga je počela nositi kao list na vjetru. Turbulencije i iznenadna propadanja aviona izazvali su paniku kod putnika. A dječak je sasvim mirno sjedio na svom mjestu. Jedna putnica, koja je sjedila s druge strane hodnika, sva u panici upitala je dječaka: “Ti se ne bojiš?” “Ne gospođo, ne bojim se”, odgovorio je ne dižući oči sa svoje bojanke. “Pilot aviona je moj otac!” Puno je situacija u našem životu koje nalikuju avionu u oluji. Često se osjećamo posve nemoćni i izgubljeni. Imamo dojam da ćemo propasti između oblaka da nema nikoga tko će nam pomoći i vratiti nam osjećaj sigurnosti. U tim trenutcima budimo spokojni i imajmo povjerenja jer: naš “OTAC” je pilot.
| Pregleda: | 2252 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Jedan učenik upita svoga vjeroučitelja: “Vjeroučitelju, prosurfao sam na računalu cijelu Bibliju pet puta. Je li to dovoljno?”
Zahvaljujući svojim izuzetnim osjetima i izvježbanim sposobnostima, jedna se je muha uvijek uspijevala uvući u svježe,
i hranom bogate, prostorije, gdje to drugim muhama nije polazilo za rukom, a izlažući se pritom mnogostrukim rizicima jer je njena prisutnost redovno bila nepoželjna.
Međutim, naružana samopuzdanjem i oprezom, opremljena satelitskim okom, uz izuzetnu sposobnost manevra krilima, blagovremeno je izbjegavala mnogobrojne udarce koji su se na nju obrušavali, bilo otvoreno ili iz prikrajka.
Znala je kada i gdje se treba primiriti, a kada otvoreno izaći i uživati u blagodatima namirnica koje su ljudi ostavljali iza sebe.
Sve je bilo dobro do onoga dana kad je osjetila neodoljivi miris meda u nosnicama.
Opijena njime, kao da je izgubila razum, nestrpljivo čekajući da prestane lov na nju. I da se potom prepusti osjetima koji će je dovesti na izvor blagodati njoj omiljene hrane.
I dok je halapljivo jela razmazani med, noge su joj sve dublje tonule u ljepljivu smjesu iz koje se više nije mogla pomaknuti.
Ni iznimni napor krila nije bio dovoljan da se izvuče iz kobnog zagrljaja u koji ju je gurnula nesputana strast.
Posljednje riječi koje je čula, prije nego što su je napori potpuno iscrpili, bio je komentar jednog prolaznika, čiju je mudrost bilo kasno primjeniti: ”Više se muha uhvati na žlicu meda nego na sto litara octa.”