I ptice vole živjeti Novo!
0 preuzimanja
Imao sam sedam ili osam godina. Često sam se igrao s dječakom iz susjedstva. Zvao se Heinrich Brasch. On me naučio kako se prave praćke. Gumenu vrpcu treba pričvrstiti na rašljastu granu. Takve smo grančice izrezivali iz živice. Bilo je proljeće, korizma, vrijeme Gospodinove Muke. Jedoga nedjeljnog jutra Heinrich me pozove:
"Idemo na brdo, gađati ptice!"
Srce mi je uzbuđeno tuklo. Nije to mala stvar: prvi put gađati pticu. Do tada smo gađali koješta. No sad će to biti ozbiljno. Bojao sam se. Nešto nije bilo u redu. Pomislih da je ipak nedjelja. Ali, ne usudih se suprotstaviti. Heinrich bi me ismijao. Bio bih osramoćen. Dođosmo do voćaka koje su tek pupale. Golo granje. Topli vjetar i pokoji cvijetak u travi. "Pogledaj eno zebe!" Obazreo sam se. Ptičica je radosno kliktala na grančici. "Tiho!" - šapne Heinrich. Baci se na zemlju te na sve četiri otpuza do drveta. Stavi kamenčić u praćku i nategne gumu. Ja sam jednostavno morao činiti sve kao i on. Nisam imao snage odustati. No moja se savjest već probudila. Znao sam da sve to nije u redu. U taj tren razliježe se iz doline zvuk jutarnjeg zvona. Kao da hita u pomoć maloj ptici. I glasu moje savjesti.
Skočio sam i daleko odbacio praćku. Ptičica se preplašila i odletjela. I Heinrich je naglo ustao. Bijesan kao ris. "Gade!" - siktao je, "ja ću ti pokazati." Alli ja se nisam bojao. Sav sretan slušao sam kako zvona zvone. "Ne smijemo ubijati, Heinrich", rekao sam mirno. "I ptice vole živjeti. Kao i mi!"
On je od toga jednostavno zanijemio. Stajao je i slušao kako zvona zvone. Od tada se nisam više bojao da će me netko ismijati. Kad mi prijatelji nešto predlože, ja pitam sam sebe je li to dobro ili zlo, i radim po svojoj savjesti.
(Albert Schweitzer)
| Pregleda: | 3808 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 24. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Što ima? - Nema ništa. Učim. Učiš? Čestitam. - Pala sam na ispitu.
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac