Zaboravljena tri kralja Novo!
0 preuzimanja
Djeca su iz oratorija pripremila božićnu priredbu. Napisali su tekstove za anđele, za pastire, za Mariju i Josipa, čak su vol i magarac dobili uloge. Kad su se birali glumci, nastale su prave nevolje: svi su željeli uloge Josipa i Marije, a nitko nije htio glumiti magarca. Na kraju su odlučili da magarac bude Lucijin pas. Bio je povelik i miran, a s umjetnim ušima moglo se i pomisliti da je riječ o kakvom malom magarčiću. Bojali su se jedino da usred priredbe ne počne lajati... Kad je sestra Renata vidjela generalnu probuprimjetila je je: "Zaboravili ste kraljeve!" Režiser Mladen se uhvati za glavu: "Do Božića je još svega par dana! Gdje pronaći kraljeve u tako kratko vrijeme?" Tada se u cijelu stvar umješao kapelan Drago. "Pronađimo tri čovjeka u župi i objasnimo im da trebaju odglumiti moderne kraljeve. Neka dođu u svojoj svakodnevnoj odjeći i Djetetu Isusu donesu darove po vlastitu izboru. Sve što im valja učiniti jest objasniti što ih je potaklo da izaberu taj dar." Glumačka ekipa dala se na posao. U roku od dva sata pronađena su trojica kraljeva. Na Badnju večer, mala je župna dvorana bila puna. Djeca su dala sve od sebe i priredba je nailazila na dobar prijem, što se moglo vidjeti iz srdačnog pljeska na kraju prvog čina. U drugom činu pas-magarac se uspavao, a i Josipova se brada dobro držala. Kad je došlo vrijeme da nastupe kraljevi, gledalište je postalo posebno radoznalo. Prvi kralj je bio čovjek pedesetih godina, otac petero djece, zaposlen u općini, u ruci je držao štaku. Prislonio ju je uz jaslice i rekao: " Prije tri godine imao sam tešku prometnu nestreću, izravan sudar. Završio sam u bolnici s nekoliko lomova. Liječnici nisu bili optimisti glede moga oporavka, pa su bili suzdržani u predviđanjima o obećanjima. Od tog trenutka ja sam bio zadovoljan i Bogu zahvalan za svaki, pa i najmanji znak poboljšanja: kad sam počeo micati glavom ili prstima, kad sam se podigao i sjeo i tako dalje. Za nekoliko mjeseci provedenih u bolnici promjenio sam se. Postao sam ponizan i uvelike se radovao svemu što imam, naučio sam biti zahvalan za sitnice i svakodnevicu koju prije nisam ni zapažao. Donosim ovu štaku Isusu u znak svoje zahvalnosti. Drugi kralj bila je jedna žena, majka dvoje djece. Donijela je katekizam, stavila ga pored jaslica i rekla: "Dok su moja djeca bila mala i dok su me trebala, izvrsno sam se osjećala. Ali kad su dječaci odrasli, počela sam se osjećati nekorisnom. Shvatila sam da samosažaljenje nema smisla, pa sam se prijavila župniku da održavam vjeronauk maloj djeci. Tako sam svom životu ponovno vratila smisao. Osjećam se kao apostol, kao prorok; otvaram djeci obzore duha, to me ispunjava i oduševljava. Osjećam se korisnom, važnom i ostvarenom." Treći kralj bijaše mladić s bijelim papirom u ruci. Položio ga je u jaslice i rekao:" Pitao sam se da li da uzmem ovu ulogu, jer nisam znao ni što bih donio na dar ni što bih rekao Isusu. Ruke su mi prazne, srce mi je puno želja, sreće i nade. Mojom dušom često prolaze nemiri, pitanja, osjećaji krivnje i sumnja. Moja je budućnost vrlo neizvjesna. Doista ti nemam što ponuditi božansko dijete, zato ti darujem ovaj prazan list. Znam da si došao da nam doneseš novu nadu. Vidi, moja je nutrina prazna, ali srce je otvoreno i spremno prihvatiti riječi koje ispisuješ na ovaj bijeli papir moga života. Ti si tu i nadam se da će se sve promjeniti..."
Bruno Ferrero
| Pregleda: | 1861 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Mudraci otvaraju svoje blago i donose Djetetu zlato, tamjan i smirnu. Oduvijek se ova tri dara tumačilo uvijek iznova. Irenej Lyonski vidi u 2. stoljeću u zlatu izraženo kraljevsko dostojanstvo Djeteta, u tamjanu njegovo božanstvo a u smirni njegovu smrt na križu. Za Karla Rahnera zlato upućuje na našu ljubav, tamjan na našu čežnju, a smirna na naše boli. On dakle u darovima ne vidi slike tajne božanskoga Djeteta, nego znakove našega predanja, naših ljudskih stavova primjerenih očovječenu Bogu. Legenda aurea poznaje i druga tumačenja. Kraljevi prinose zlato zbog Marijina siromaštva, »tamjan zbog kužna mirisa staje, smirnu da okrijepi Djetetove udove i otjera zle crve«. Ili, pak, zlato znači božanstvo, tamjan pobožnu dušu, a smirna čisto tijelo, budući da čisti od svake nečistoće. Očito su stari uživali stavljajući u ove darove svu svoju maštovitost.
Zlato je uvijek privlačilo ljude. Stari govore o zlatnu sjaju bogova. Za Klementa Aleksandrijskoga je Kristova mudrost kao kraljevsko zlato neprolaznoga Logosa. Zlato se u vatri čisti. U njega se ništa ne miješa. Zlato se oduvijek primjenjuje u kultu. Zlato pripada bogovima. Zlato ne pokazuje samo božansku narav Djeteta u jaslama, nego upućuje i na sjaj zlata naše duše. Mi smo ne samo ljudi ove Zemlje, nego i ljudi neba. Naša duša odražava zlatan sjaj Boga. Na našemu licu sjaji Božja slava. U svojoj duši imamo udjela na Božjemu sjaju.
Tamjan se u mnogim kulturama primjenjuje kao ugodno mirisno sredstvo. Tamjan koji se uzdiže k nebu slika je naših molitava koje se uzdižu k Bogu, slika naše čežnje koja nadilazi ono svakodnevno. Naša se čežnja diže k nebu kao tamjan. Ona se ne da pričvrstiti ovdje na Zemlji. Ona ima lakoću tamjana. Prodire i kroz sva zatvorena vrata. Otvara nam srce i daje da postane prostrano. Tamjan lijepo miriše. Ispunja naš život tajanstvenim mirisom, božanskim okusom. Kad sam bio na gori Atosu, očarao me poseban miris tamošnjega tamjana. Crkve udišu ovaj miris. Tu odmah nastaje osjećaj tajne, udomljenosti, zaštićenosti, čežnje i ljubavi. Tamjan se davno podigao, ali ostavlja u čitavoj prostoriji jedinstven miris. Svjesno ga udišem i osjećam se taknut božanskim okusom. Određeni mirisi odmah mi u svijest ponovno dozivaju snažne osjećaje iz prošlosti. Miris sijena sjeća me na godišnji odmor. Tu je iskustvo godišnjega odmora ne samo u glavi, nego u čitavu tijelu. Tako je i s tamjanom. Tu formalno mirišem tajanstvenu nazočnost Božju, tu ju opažam čitavim svojim tijelom.
Smirna je za stare rajska biljka. Upućuje na rajsku blaženost za kojom svi čeznemo. Smirna je ujedno i ljekovito sredstvo, lijek za naše rane. U daru smirne mi pred Boga stavljamo naše rane. Donosimo ono najdragocjenije što imamo, mnoge rane naše životne povijesti. Naše rane su se otvorile. Prisilile su nas da se ogradimo od vanjskoga bogatstva. Ono najvrjednije što imamo jest srce koje može ljubiti. Rane su nas dovele u dodir s našim srcem. Naše slomljeno i ranjeno srce prinosimo božanskomu Djetetu, vjerujući da će ono ozdraviti i preobraziti ove rane. Kad pred božansko Dijete stavimo svoju ranjenu i povrijeđenu životnu povijest, možemo naslutiti: Sve je dobro. Više se nećemo svađati s našim ranama. Mi ćemo sebe s tim našim ranama predati u ljubav koja nam je zasjala u božanskomu Djetetu. Tada smo u raju, unatoč svim nutarnjim i vanjskim nevoljama.
Potraži darove koji odgovaraju tebi i tvojoj trenutačnoj situaciji i donesi ih božanskomu Djetetu. I dopusti da te vodi slika koja najviše tebi odgovara. Ona te hoće povesti k Djetetu. Slika ti omogućuje da se pokloniš pred onim kod koga možeš biti kod kuće, a sebe zaboraviš, postaneš slobodan od vrtnje oko sebe. Kad zaboraviš sebe, bit ćeš sasvim i potpuno ti, istinski slobodan.
Anselm Grün
Jednom su zapitali Isaca Newtona: Kako je moguće da tijela mrtvih, odavno raspadnuta, ponovo postanu tijela svojih duša?