Propovijed za razbojnike Novo!
0 preuzimanja
Dok je prelazio granicu, nekog je svećenika presrela razbojnička družba. Razbojnici ga okruže, a njihov vođa reče: - Sad ćeš održati propovijed, ali takvu da bude nama po volji!
Svećenik shvati svoj položaj. Ne održim li propovijed sa mnom je gotovo, pomisli. U sebi se pomoli svetom Bartolomeju, zaštitiku svih nevoljnika, te se popne na panj kao da je propovjedaonica.
Razbojnici su skinuli kape i napeto čekali da progovori. - Vaš život sliči Isusovu životu - otpočne svećenik. - Kako to? - pitaju razbojnici. - Pa tako - odvrati svećenik - što je Isus rođen kao siromah, a i vas nije zapalo bogatstvo. On je u mladim godinama pomagao svetom Josipu pri tesarenju. I vi ste morali raditi, inače bi vas otac istukao. Kad je Isus odrastao, lutao je zemljom. Poput Njega, i vi ste malo ovdje, malo ondje. Isusa su uhitili, a i vi niste bili lišeni toga. Njega su razapeli na križ, dok vas čekaju vješala. Isus je sišao nad pakao, kamo ćete i vi dospjeti.
No, kako vas se svidjela moja propovijed? - Dobra je bila - odgovore razbojnici, a njihov vođa tutne mu u ruke kesicu zlata. Kad se dovoljno udaljio, svećenik se okrene i vikne: - Jedno sam vam zaboravio reći: ISUS JE UZAŠAO NA NEBO, ALI VI NEĆETE!
Poljska narodna priča
"Budite lukavi kao zmije a bezazleni kao golubovi." (Sv. pismo)
| Pregleda: | 1780 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Neki se kraljević zaljubi, ali je njegova odabranica bila obična djevojka, pekarova kći, siromašna, ali lijepa i plemenita žena. Nekoliko su godina u braku živjeli skladno i sretno.
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac