Boje prijateljstva Novo!
0 preuzimanja
Pred mnogo vremena boje su sudjelovale u strašnoj prepirci. Svaka se boja proglašavala apsolutno najboljom, najvažnijom, najpotrebnijom, najdražom... ZELENA reče: «Jasno, ja sam najvažnija. Ja sam simbol života i nade. Izabrana sam od trave, od drveća, bez mene bi i životinje uginule, pogledajte oko sebe prema prostranstvima šuma i livada, vidjet ćete da da me ima najviše...» PLAVA je prekine govoreći: «Ti misliš samo na zemlju, a ne uzimaš u obzir nebo i more. Voda je izvor života i dolazi nam iz nebeskih oblaka sve do morskih dubina. Plavetnilo neba daje nam prostor, mir i vedrinu. Bez mene vi ostale boje ne biste bile ništa...» ŽUTA dobaci: «Vi ste sve tako ozbiljne boje. Ja donosim osmijeh, veselje i toplinu svijetu. Sunce je žuto, mjesec je žut, zvijezde su žute. Kada procvjetaju suncokreti kao da se cijeli svijet smije. Znajte da bez mene ne bi bilo radosti.» Tada se javi NARANČASTA: «Ja sam boja zdravlja i snage. Možda sam malo oskudna, nema me tako puno i baš sam zato dragocjena jer služim potrebama ljudskog života. Nosim u sebi najvažnije vitamine, ako samo pomislite na mrkvu ili na naranče. Nisam prisutna cijelo vrijeme, ali kada ispunim nebo u zoru i u suton, moja je ljepota toliko dojmljiva da nitko više ni ne pomisli ni na jednu od vas...» Malo podalje CRVENA poviče: «Kraljica sam među vama. Ja sam boja krvi, a krv je život. Boja sam opasnoti i hrabrosti. Spremna sam boriti se, ja palim vatru u krvi i bez mene bi zemlja bila pusta kao i mjesesc. Ja sam boja strasti, ljubavi, crvene su ruže i makovi...» Podigne se GRIMIZ u svoj svojoj veličini, bio je visok i govorio je zvonkim glasom: «Ja sam boja vladajućih i moći. Kraljevi i vođe uvijek su mene birali jer ja sam simbol vlasti i mudrosti. Ljudi ne pitaju kada sam ja u blizini...samo slušaju i služe. Na kraju INDIGO vrlo mirno, ali jasno progovori: «Pomislite samo na mene, ja sam boja tišine i vi me teško primjećujete, ali bez mene svi biste bili površni. Ja predstavljam misao i beskonačne dubine. Vi me svi trebate da biste odvagnuli i suprotstavili stvari, za molitvu i za pokretanje mira...» I tako su boje nastavile raspravu u uvjerenju da je svaka važnija i superiornija od ostalih, svađajući se na kraju i ne primjećujući da su počele gubiti svoje pravo značenje. Odjednom munja zapara nebom i začuje se zaglušujući zvuk. Grom i silovit pljusak prestrašili su ih do te mjere da su se boje stisle jedan uz drugu kako bi se zaštitile Začule su boje tada KIŠU kako im se obraća: «Vi glupe boje svađate se međusobno u želji da dominirate nad drugima...zar ne znate da je svaka od vas stvorena za određeni zadatak, jedinstven i različit od drugih. Držite se za ruku i dođite sa mnom.» KIŠA nastavi: «Od sada kad god bude kišilo svaka od vas protegnut će se nebom i stvorit ćete tako veličanstveni luk boja koji će vas podsjetiti da morate živjeti zajedno i u miru.» DUGA je znak nade i mira za bolje sutra. I tako kada god jedna lijepa kiša umije lice svijeta, a duga se pojavi na nebeskom svodu sjetimo se cijeniti i poštivati jedni druge.
| Pregleda: | 3965 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Jednoga dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju paket. Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? - pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.
Betlehem i njegova okolica zauzimaju lagano neravni krajolik. Terase su isječene od rubova litica i na njima su zasađena stabla masline; najravniji dijelovi dolina podijeljeni su na polja; a dijelovi zemlje koji su suviše kameniti za kultivaciju pokriveni su različitim biljkama, grmljem i drvećem uključujući borove, čemprese i mnoštvo bilja specifičnog za Mediteran.
U ovom je kraju David čuvao stada ovaca svoga oca kada ga je Samuel pomazao (I Sam 16:1-13), i, tri generacije ranije, njegova pra-prabaka Ruta u tim je poljima skupljala pšenicu jasno slijedeći Boazove žeteoce. Stoljećima kasnije, kada je došlo vrijeme da Sin Čovječji dođe na zemlju, upravo se ovdje prvi puta objavilo Isusovo rođenje: „A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo javljam vam Blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.““ (Lk 2:8-12).
Iako se u Evanđelju ne ističe točno mjesto gdje su se Anđeli pojavili, od najranijih vremena kršćani su događaj smještali u područje dva do tri kilometra istočno od Betlehema, mjesto gdje danas stoji grad Beit Sahour (“kuća stražareva”). Sveti ga Jeronim spominje (usp. svetit Jerome, Epistola CVIII. Epitaphium Sanctae Paulae, 10), povezujući ga s biblijskim mjestom zvanim Migdal Eder (“kula stada”), gdje je Jakov podignuo svoj logor nakon Raheline smrti (usp. Post 35:21). U bizantinsko vrijeme, tijekom četvrtog ili petog stoljeća, ondje je izgrađena crkva posvećena pastirima, crkva koja je slavila objavu rođenja, a spilju se osobito štovalo. Bio je tamo i samostan, ali do vremena kada su stigli križari nije ostalo ništa od svega ovoga osim ruševina. Stoljećima kasnije, u novije vrijeme, dva različita mjesta u okolici Beit Sahoura čuvaju sjećanja na antičke tradicije onoga mjesta. Prvo je poznato kao Kanisat al-Ruwat, prema zapadu, i sada je vjerojatno predgrađe Betlehema. Tu postoje ostaci malene bizantske crkve. 1951.godine ondje je izgrađena katolička crkva posvećena Gospi Fatimskoj i svetoj Tereziji iz Lisieuxa, a 1972.godine izgrađena je i grčka ortodoksna crkva.
Drugo mjesto, oko kilometra prema sjeveroistoku, zvalo se Siyar al-Ghanim, “pastirska polja”. Strana okrenuta prema brdu obiluje prirodnim spiljama, a tamo je i dio zemlje na kojem su ruševine, koje su u devetnaestom stoljeću zadobili franjevci. Iskapanja koja su se provodila 1951.i 1952.godine, nastavljajući se na parcijalna iskapanja iz 1859., na svjetlo dana iznijela su dva samostana u kojima se živjelo od četvrtog do osmog stoljeća. Crkva prvog samostana razorena je u šestom stoljeću i druga je izgrađena na istom mjestu, iako joj je centralna lađa malkice pomaknuta prema istoku, koja sugerira izgradnju prema sjećanju. Kompleks je sadržavao mnoštvo zgrada namijenjenih gospodarstvu – preše, bazene, silose, cisterne – a i spilje su se koristile u ratarske farmerske svrhe. Tako su se koristile i u Isusovo vrijeme, sudeći prema lončarskim ostacima koji su u njima pronađeni a koji datiraju iz vremena Heroda. Također su tamo i ostaci stražarske kule.
Na stijeni koja se izdiže iznad ovih ruševina na „Pastirskim poljima“, franjevci zaduženi za upravljanje Svetom Zemljom izgradili su između 1953.i 1954.godine crkvu Gloria in Excelsis Deo, koja slavi prvu objavu Kristova rođenja. Vanjština crkve, svojim oblikom i zidovima nastoji prikazati nomadski šator. Unutra u središtu stoji oltar; na zidovima, u tri apside, prikazane su scene iz Evanđelja: pojava Anđela, pastiri na putu prema Betlehemu te klanjanje pred Djetetom. Zraka svjetla koja ulazi kroz staklo na kupoli predstavlja svjetlo koje je obasjalo pastire. Unutrašnjost kupole prikazuje klanjanje deset anđela i riječi njihove pjesme: Gloria in altissimis Deo et in terra pax hominibus bonae voluntatis – Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje (Lk 2:14).
prema:http://gloria.tv