Što sve možemo ako se nadamo i vjerujemo? Novo!
0 preuzimanja
Antoine de Saint-Exupery, poznati francuski pisac i pilot, u svojoj knjizi "Zemlja i ljudi" opisuje doživljaj pilota koji se danima borio za svoj život nakon što se njegov avion srušio u Andama (planinski masiv u Južnoj Americi, jedan od najviših na svijetu).
Kad smo saznali da si iščezao prelijetajući Ande, koje ne vraćaju ljude, pošli smo te tražiti. Dani su prolazili, i nama se već činilo da između zidova i gigantskih stupova te beskrajne nijeme i bijele katedrale čuvamo mrtvačku stražu nad tvojim tijelom.
A sedmoga dana našli smo te ovdje, na bolničkoj postelji u Mendozi. Svi smo plakali i stezali te u zagrljaj. Bio si živ, kao da si ustao od mrtvih.
A kad si progovorio, tvoje su prve riječi bile izraz neusporediva ljudskog ponosa. "Kunem se da nijedna životinja ne bi bila kadra učiniti što sam ja učinio." Kasnije si nam ispripovjedio kako se zbila nesreća.
I dok si tako sjedio u noći i pričao, ja sam te gledao kako se izvačiš iz krhotina razlupanog aviona, kako hodaš, bez cepina, bez užeta, bez hrane, kako se vereš uz prijevoje četiri tisuće i pet stotina metara visoke, ili kako se probijaš duž okomitih litica, raskrvavljenih stopala, koljena i ruku, po studeni do četrdeset stupnjeva ispod nule. Gubeći sve više krvi, snage, razbora, išao si naprijed tvrdoglavo kao mrav, vraćao se svojim tragom da bi obišao zapreku, padao si i dizao se, uspinjao se iznova uz padine koje su se rušile u bezdan. Nisi sebi dopuštao ni časka odmora, jer iz snježne postelje ne bi više ustao.
I doista, kad bi se okliznuo, morao si se smjesta dizati, da se ne bi skamenio. Studen te iz časa u čas sve jače kočila; i kad si nakon pada užio minutu odmora previše, morao si, da bi ustao, razgibati obamrle mišiće.
Odolijevao si iskušenjima. "U snijegu" kazivao si mi, "čovjeka ostavlja nagon za preživljavanjem. Poslije dva, tri, četiri dana hoda čovjek čezne samo za snom. Ja sam za njim zaista žudio. Ali u sebi sam ponavljao: ako moja žena vjeruje da živim, ona vjeruje i da hodam."
I hodao si. Svakog si dana vrhom nožića sve više širio izrez na cipelama da bi u njima bilo mjesta za tvoje promrzle i otečene noge.
Uza sve to, kad si se jednom omako i pao u svijeg, nisi više imao volje ustati. Bio si nalik na boksača kojega je snažan udarac lišio svake želje da se bori, pa sluša kako u čudan bezdan tonu sekunde, jedna po jedna, sve do one desete, konačne.
"Učinio sam što sam mogao, i nema veše nade; čemu uporno nastavljati ovo mučenje?..." Iz dubine svijesti javilo se grizodušje. "Pomislio sam na svoju obitelj..."
Antoine de Saint-Exupery
| Pregleda: | 1888 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Moj prijatelj je jako dobar čovjek ali ima jednu veliku manu - stalno se žali kako nema ništa.
Svaka druga riječ mu je: “Eh kada bih ja imao ovo ili ono”.
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac