Životna filozofija Novo!

Pastirska polja

Betlehem i njegova okolica zauzimaju lagano neravni krajolik. Terase su isječene od rubova litica i na njima su zasađena stabla masline; najravniji dijelovi dolina podijeljeni su na polja; a dijelovi zemlje koji su suviše kameniti za kultivaciju pokriveni su različitim biljkama, grmljem i drvećem uključujući borove, čemprese i mnoštvo bilja specifičnog za Mediteran.

U ovom je kraju David čuvao stada ovaca svoga oca kada ga je Samuel pomazao (I Sam 16:1-13), i, tri generacije ranije, njegova pra-prabaka Ruta u tim je poljima skupljala pšenicu jasno slijedeći Boazove žeteoce. Stoljećima kasnije, kada je došlo vrijeme da Sin Čovječji dođe na zemlju, upravo se ovdje prvi puta objavilo Isusovo rođenje: „A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo javljam vam Blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.““ (Lk 2:8-12).

Iako se u Evanđelju ne ističe točno mjesto gdje su se Anđeli pojavili, od najranijih vremena kršćani su događaj smještali u područje dva do tri kilometra istočno od Betlehema, mjesto gdje danas stoji grad Beit Sahour (“kuća stražareva”). Sveti ga Jeronim spominje (usp. svetit Jerome, Epistola CVIII. Epitaphium Sanctae Paulae, 10), povezujući ga s biblijskim mjestom zvanim Migdal Eder (“kula stada”), gdje je Jakov podignuo svoj logor nakon Raheline smrti (usp. Post 35:21). U bizantinsko vrijeme, tijekom četvrtog ili petog stoljeća, ondje je izgrađena crkva posvećena pastirima, crkva koja je slavila objavu rođenja, a spilju se osobito štovalo. Bio je tamo i samostan, ali do vremena kada su stigli križari nije ostalo ništa od svega ovoga osim ruševina. Stoljećima kasnije, u novije vrijeme, dva različita mjesta u okolici Beit Sahoura čuvaju sjećanja na antičke tradicije onoga mjesta. Prvo je poznato kao Kanisat al-Ruwat, prema zapadu, i sada je vjerojatno predgrađe Betlehema. Tu postoje ostaci malene bizantske crkve. 1951.godine ondje je izgrađena katolička crkva posvećena Gospi Fatimskoj i svetoj Tereziji iz Lisieuxa, a 1972.godine izgrađena je i grčka ortodoksna crkva.

Drugo mjesto, oko kilometra prema sjeveroistoku, zvalo se Siyar al-Ghanim, “pastirska polja”. Strana okrenuta prema brdu obiluje prirodnim spiljama, a tamo je i dio zemlje na kojem su ruševine, koje su u devetnaestom stoljeću zadobili franjevci. Iskapanja koja su se provodila 1951.i 1952.godine, nastavljajući se na parcijalna iskapanja iz 1859., na svjetlo dana iznijela su dva samostana u kojima se živjelo od četvrtog do osmog stoljeća. Crkva prvog samostana razorena je u šestom stoljeću i druga je izgrađena na istom mjestu, iako joj je centralna lađa malkice pomaknuta prema istoku, koja sugerira izgradnju prema sjećanju. Kompleks je sadržavao mnoštvo zgrada namijenjenih gospodarstvu – preše, bazene, silose, cisterne – a i spilje su se koristile u ratarske farmerske svrhe. Tako su se koristile i u Isusovo vrijeme, sudeći prema lončarskim ostacima koji su u njima pronađeni a koji datiraju iz vremena Heroda. Također su tamo i ostaci stražarske kule.

Na stijeni koja se izdiže iznad ovih ruševina na „Pastirskim poljima“, franjevci zaduženi za upravljanje Svetom Zemljom izgradili su između 1953.i 1954.godine crkvu Gloria in Excelsis Deo, koja slavi prvu objavu Kristova rođenja. Vanjština crkve, svojim oblikom i zidovima nastoji prikazati nomadski šator. Unutra u središtu stoji oltar; na zidovima, u tri apside, prikazane su scene iz Evanđelja: pojava Anđela, pastiri na putu prema Betlehemu te klanjanje pred Djetetom. Zraka svjetla koja ulazi kroz staklo na kupoli predstavlja svjetlo koje je obasjalo pastire. Unutrašnjost kupole prikazuje klanjanje deset anđela i riječi njihove pjesme: Gloria in altissimis Deo et in terra pax hominibus bonae voluntatis – Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje (Lk 2:14).

prema:http://gloria.tv

Liberalan odgoj uzrok depresije

psiholozi predviđaju da će današnja djeca za 15 godina biti odrasli depresivci, i to najviše zbog popustljivosti i lažne liberalnosti u odgoju koji provode njihovi roditelji

Da su današnja djeca razmažena - priznaje većina roditelja. »Kad će biti razmažena, ako ne u djetinjstvu«, opravdava se jedna majka. »Zašto ne bih svom vlastitom djetetu omogućila sve što mogu«, kaže druga. »Ionako će je život kasnije lupiti po glavi«, smatra jedan otac. Međutim, upozoravaju stručnjaci, pokazuje se da popustljivi odgoj nije bezazlen! »Prema predviđanjima, 2020. depresija će postati najčešći razlog javljanja liječniku u svijetu. Bit će to upravo zbog generacije današnje djece kojoj je sve dopušteno«, upozorava doc. dr. Nataša Jokić-Begić s Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Odgoj bez granica stvara djecu bez oslonca. Dijete koje može sve gubi motivaciju, nema se čemu veseliti. Također, nesposobno je uživjeti se u tuđu poziciju i niske je emotivne inteligencije, bez čega nema sretnog suživota s partnerom, kolegama, ljudima općenito... »Današnji roditelji uče djecu da je najvažnije da oni zadovolje svoja mala načela, uče ih da se ne trebaju ni za što žrtvovati. Ali tako ih izdvajaju od drugih ljudi i osamljuju«, tvrdi psihologinja Jokić-Begić. Žrtvovanje je potrebno u braku, roditeljstvu, na poslu. Ono nije znak slabosti nego snage. Ipak, moderni roditelji uče djecu da moraju biti probojna i neosjetljiva na potrebe drugih ljudi. U svojoj namjeri da im olakšaju život, nisu svjesni da njihova djeca tako postaju nesretna. Ključno je pitanje kako sve to počinje i - kako to izbjeći. U kaotičnoj svakodnevici često nije lako razlučiti pravilan od pogrešnog postupka, kad djetetu stvarno moramo reći »ne«, a kad mu ipak smijemo popustiti. Tako, na primjer, u dućanu često možemo čuti majku kako govori djetetu, koje je uzelo nešto s police: »Vrati to! Moraš to vratiti. Ako budeš dobar, kupit ću ti slatkiš«. Poruka djetetu bila je jasna i glasna: »Ako pokušaš napraviti nešto loše i zaustaviš se kad ti ja to kažem, bit ćeš nagrađen«. Psiholozi to zovu operantna reakcija, što je pojam glasovita psihologa B. F. Skinnera, koji je ustanovio da može naučiti životinju da čini što god on želi ako nagradi to ponašanje dovoljno puta. Djeca su mala ljudska bića, ali uče na isti način, pa ako roditelj nagrađuje nepoželjno ponašanje - dijete će se upravo tako i ponašati, očekujući svoj slatkiš!

Drugo je i vrlo složeno pitanje zašto to roditelji rade. »Čini se da je korijen roditeljske popustljivosti u tome što su djeca danas u središtu pozornosti, te u uvriježenu stajalištu da tradicionalan, autoritativan odgoj nije dobar. Počelo je još 1946. knjigom američkog pedijatra dr. Benjamina Spocka »Odgoj i njega djeteta«, koji je pisao da djeci treba pustiti da rade što žele - jer ona znaju što je najbolje za njih. U praksi to obično izgleda ovako: »Ne želiš jesti špinat? Dobro, jest ćeš nešto drugo«. Pa mališan ubrzo neće ni mrkvicu niti grašak... i jeo bi samo hamburgere i hot dog... Ima jedna dobra stara poslovica - djecu treba gledati a ne slušati. Ona ne trebaju biti u središtu pozornosti, ni u obitelji niti u javnosti. Ali danas je tako. Sve mora biti za djecu, ali to ne znači ni da su voljena niti da ih se pravilno priprema za zrelost. Trošimo mnogo vremena brinući o svakom djetetovu hiru tako da često ne uspijemo osigurati najvažnije - ljubav i disciplinu, zaboravljenu odgojnu vještinu. »S djecom je slično kao s pripravnicima na poslu«, tvrdi Tanja Pureta, psihologinja i direktorica tvrtke Ramiro. »Pokazalo se da pripravnici koji odmah dobiju važne zadatke i punu odgovornost ne svladaju dobro posao. Pripravniku je potrebno vodstvo, demokracija mu ne koristi«, ističe psihologinja Pureta, povlačeći paralelu s djecom. Isto tako, kako dijete može odlučivati kad nema znanje i sposobnosti za to? Dvogodišnjak nema kognitivne sposobnosti koje bi mu omogućile da shvati roditeljska objašnjavanja. Roditelj je tu da odlučuje za njega i pomalo mu širi krug slobode, naročito kako se približava pubertet. I unatoč tvrdnji da su »djeca kao cvijeće, da ih moramo pustiti da cvjetaju«, dijete kojem je dopušteno da vrišti dok svima oko njega ne puknu bubnjići, zahtijeva da mu roditelji budu vodiči. Isto vrijedi za djecu koja imaju nekontrolirane napadaje bijesa ili su nepristojna u javnosti. Roditelji mališana dovedu u restoran i očekuju da bi svi drugi trebali trpjeti njegovu vrisku, dovedu ga u dućan i dopuštaju mu da trči gore-dolje i da bude bezobrazan prema prodavačima. Problem nije dijete nego roditelji. Možda ste i sami bili svjedokom situacije kad majka lovi dijete koje je neoprezno pretrčalo cestu, vrišteći: »Što je tebi, zar ne shvaćaš da te mogao pogaziti automobil«. Majka je izvan sebe. Ali poruka koju mu je poslala bila je: »Ja sam izvan sebe i ti nisi siguran«. Poruka koju nije poslala, ali koju je dijete trebalo čuti, bile bi tiho i pouzdano izgovorene riječi: »Stoj tu kraj mene.

Djecu treba učiti odgovornosti? »Roditelj u svakom trenutku mora biti odgovoran za svoju djecu, a to iziskuje veliki napor. Mnogo puta ostanem bez daha zbog truda koji zahtijeva svakodnevna briga za djecu. Ipak, nije mi to teško, jer najvažnije je da ona izrastu u samostalne i sretne osobe«, kaže nam Dijana Kovačević, 37-godišnja Zagrepčanka, mama osmogodišnje djevojčice i 16-godišnjeg dječaka, djelatnica Herbalifea. Prema njezinu mišljenju, popustljivi roditelji idu linijom manjeg otpora, najčešće zbog vlastite komocije, ali to nije dobro za djecu, jer »ako ih ne naučimo odgovornosti u ranijoj dobi - grdno smo pogriješili«. »Zakinuli smo vlastitu djecu i poslije ćemo ih morati gledati kao frustrirane i neostvarene ljude, a to je najveća patnja za roditelje«, upozorava Dijana Kovačević. Ipak, ona nije pobornica prestrogog odgoja. Smatra da djeci, prije svega, treba biti prijatelj. »Kome će se dijete povjeriti ako ne svome ocu ili majci?«, pita se. Unatoč tomu smatra da nema i ne smije biti pregovaranja o školi i drugim važnim područjima u životu. Pogotovo u današnje vrijeme kad su se kriteriji povisili i tempo života ubrzao. »Rekla sam sinu koji polazi drugi razred gimnazije: 'Ti ćeš raditi u Europskoj uniji i morat ćeš zadovoljavati europske kriterije. Ne možemo pregovarati o znanju«.

Nataša Vlašić www.vjesnik.hr