Medvjedić i leptirić - poučna priča

"(Na svjetlu je bolje i pokisnuti...)

Mali je medvjed, sklupčan, bezvoljno ležao pred svojim brlogom. Leptirić koji je nestašno lepršao u blizini primijeti da se s njegovim prijateljem nešto čudno događa te sleti na njegov nos. - Što je? - upita ga. - Zašto si tužan? - Upravo su me protjerali iz staklarnice - potuži se medvjedić. - Jako su se naljutili što sam im sve porazbijao. A nisam htio. Stvarno nisam htio. - Vjerujem ti - sućutnim glasom reče leptirić. - Ali trebao si znati da medvjedima nije mjesto u staklarnici. Niti ikome tko se kreće kao medvjed. - Lako je tebi govoriti - uvrijeđeno će medvjedić. Ti možeš sletjeti na bilo koji stakleni predmet a da mu se ništa ne dogodi. - I opravdavajući se doda: - Što mogu kada je meni tako zanimljivo biti u staklarnici. - Eh, nije baš pametno ići svuda gdje je zanimljivo - pouči ga leptirić. - Mene jako zanima kako je u tvom brlogu, a ipak neću u njega ući. - Samo uđi - ohrabri ga medvjedić. I s mangupskim osmjehom doda: - Neću se ljutiti na tebe ako nešto i prevrneš ili razbiješ. - Ne zamjeri - ispriča se leptirić. - Ali mi, djeca sunčevih i duginih boja, najviše volimo biti na svjetlu. - Čak i ako pokisnete? - začuđeno će medvjedić - - Za nas je bolje pokisnuti na svjetlu, nego ostati suh u mraku - zaključi leptirić.

(Stjepan Lice)