Kakva jabuka Novo!
0 preuzimanja
Svakog jutra, u malom Kraljevstvu Blagostanja, neki je prosjak bez riječi donosio kralju jednu jabuku, a onda bi otišao. Kralj, koji je bio navikao primati mnogo skupocjenije darove od tog voća što je jutrom stizalo, volio se narugati na račun prosjaka, kad bi ovaj otišao.
Svi su na dvoru oponašali kralja: jer zaista ne bi bilo prikladno ne postupati ili ne misliti kao kralj.
Prosjak se nije obeshrabrio i svakog je jutra dolazio i predavao kralju u ruke svoj dar. Iako mu je to bilo već dosadilo, kralj je ipak primao dar, uz hinjeni smješak i odlagao ga u jednu košaru. Bila je već krcata i jedva je u nju stalo sve voće koje je prosjak s ljubavlju, pažnjom i strpljivošću donosio.
Jednog dana najdraži kraljev majmun uzeo je jedan komad tog voća i zagrizao ga, a onda ga je odmah bacio pred kralja. Kralj je, sav u čudu, ugledao usred jabuke dijamant.
Istog trena je dao otvoriti sve voće koje je bilo nagomilano u košari i u svakom je našao dijamant.
Sav u čudu, kralj je dozvao neobičnog posjetitelja i zatražio objašnjenje. Ovaj je odgovorio: "Donosio sam ti ove darove da shvatiš da ti život svakoga jutra nudi poseban dar na koji ti zaboravljaš radi silnog ovog bogatstva kojim si okružen. Taj dar je novi dan koji započinje."
Mnoge stvari izgledaju prevažne, ali postoji jedno dobro koje sve nadilazi i koje je kao dijamant skriven u našem srcu - to je osmijeh što ga darujemo onome kome je potreban. Nosim li svakoga jutra nekome svoj dar?
Yvon Cousineau ( "Odgojne vježbe za rad u skupinama")
| Pregleda: | 1963 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Stariji gospodin godinama je imao problema sa sluhom. Naposlijetku ode liječniku, koji mu složenim zahvatom uspije povratiti sluh.
Bio jedan mali dječak koji je imao lošu narav. Otac mu je dao vreću punu čavala
i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan u ogradu.
Prvoga je dana dječak zakucao 37 čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolirati svoj bijes i broj zakucanih čavala se smanjivao.
Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.
Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije nijedan čavao zakucao u ogradu.
Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je na to rekao: Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan čavao.
Dani su prolazili i jednoga je dana dječak došao kazati svom ocu da je izvadio sve čavle.
Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Rekao je: Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.
Ograda više nikad neće biti ista.
Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.
Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.