Stari hrast - priča za razmišljanje Novo!

Stari je hrast živio na rubu velike šume. Nevrijeme i godine istodobno su se obarale ne njega, ali njega je to jačalo. Rastao je u svojoj uspravnosti odolijevajući svemu što ga je lomilo i kršilo.

No, dođe vrijeme i hrast oboli. Isprva su oboljele i sasušile se tek neke njegove grane. Potom se bolest počela širiti cijelim njegovim bićem. Naposljetku, gotovo se čitavo stablo sasušilo. Tek su vršci njegovih najmlađih grana sačuvali životne sokove.

S hrasta je svake godine padalo mnoštvo žirova. Neke su pojele šumske životinje, neki su tijekom vremena istrunuli i tiho postali zemlja. Iz nekih su iznikli mladi hrastovi. Rasli su i počeli negodovati što im on oduzima životni prostor, otežava suncu da prodre do njih i sve više ih opterećuje svojom starošću. - Najbolje bi bilo da te ljudi uklone – rekoše jednom. - Možda im još poslužiš za nešto. Jednoga dana, kao da su čuli njihovo mrmljanje, ljudi su došli, oborili stari hrast, uklonili s njega dijelove koji im nisu bili od koristi, a sve što su mogli iskoristiti odvezli. No, dok su obarali stari hrast i uklanjali njegov panj i korijenje, uništili su niz mladih hrastova. Uskoro se na taj kraj oborila oluja i polomila mnoge mlade hrastove koji su se zatekli nezaštićeni na rubu šume. Stari hrast je iz razbacanih svojih ostataka s mnogo boli promatrao što se događa. - O da mi je bilo moguće živjeti još barem neko vrijeme – pomisli - zaštitio bih ih svojim životom dok ne dozru da, koliko je moguće, umiju štititi jedni druge i sami sebe.

(Stjepan Lice)