Zločesta mama Novo!
0 preuzimanja
Imam «najzločestiju mamu» na svijetu!!!
Dok druga djeca jedu slatkiše za doručak, ja moram jesti pahuljice, jaja ili dvopek. Dok drugi jedu kolače za večeru i piju coca-colu, ja moram pojesti sendvič. A znajte da mi ni ručak nije kao njihov. Ali barem ne patim sama. Moja sestra i dva brata imaju istu zločestu mamu. Moja je mama uvijek htjela znati gdje sam. Čovjek bi pomislio da sam s uličnom bandom. Morala je znati tko su mi prijatelji i gdje idem. Uporno je tražila da se vratimo za sat vremena ako smo tako rekli – ili ranije, a ne za sat vremena i jednu minutu. Skoro se stidim priznati, ali kaznila bi nas kada je ne bi poslušali. Ne jedanput, nego svaki put kad nismo slušali i kad smo činili kako nas je volja. Sada vidite koliko je zločesta bila naša mama. Morali smo nositi čistu odjeću i kupati se. Druga su djeca uvijek nosila istu odjeću danima. Jako smo se svađali jer nam je sama šivala odjeću kako bismo uštedjeli novac. Zašto, zašto smo imali majku zbog koje smo se osjećali drukčijim od ostale djece? Ali najgore tek dolazi. Morali smo biti u krevetu u devet svake večeri i ustati u 8 slijedećeg jutra. Nismo mogli spavati do podneva kao druga djeca. I dok su oni spavali, moja je majka uvela zakon o radu. Tako smo morali raditi po kući. Morali smo prati suđe, spremati krevete, kuhati i raditi druge strašne stvari. Uvijek smo morali govoriti istinu, istinu i ništa drugo osim istine, čak i po cijenu vlastitog života – a skoro je tako i bilo. Kad smo postali tinejdžeri, postala je mudrija, a naš život još nesretniji. Nije bilo trubljenja autima ispred kućnih vrata. Morali smo svoje dečke i djevojke pozvati u kuću prije no što smo s njima izlazili van. Da ih mama upozna! I uvijek bi provjeravala jesmo li tamo gdje smo rekli da ćemo biti. Nikad nisam imala prilike pobjeći u Meksiko. I dok su moje prijateljice imale dečke u zreloj dobi od 12 i 13, ja nisam smjela izlaziti do 16. Odnosno do 15, ako sam izlazila u školu. A to je možda bilo dva puta godišnje. Tijekom godina, stvari se nisu ni malo popravile. Nismo mogli poput naših prijatelja ležati bolesni u krevetu i tako izbjegavati školu. Morali smo imati dobre ocjene. Dok se u knjižicama naših prijatelja šarenilo od crnih i crvenih ocjena, mi smo morali imati samo crne. One crvene, kojima su nastavnici upisivali jedinice, nisu dolazile u obzir. Tako smo jedan po jedan maturirali. S mamom iza leđa koja nam je neprestano pričala, ponavljala, insistirala, kažnjavala i zahtijevala poštenje, nitko od nas nije mogao, a da ne završi srednju školu. Moja mama je stvarno bila katastrofa. Od nas četvero, dvoje nas je završilo fakultet. Nitko od nas nikada nije bio uhapšen, ili rastavljen. Nitko se čak nikada nije potukao sa svojim supružnikom. Moja su oba brata služila na vrijeme vojsku… I koga da sada krivimo za ono što smo postali? U pravu ste, našu mamu ! Pogledajte što smo sve propustili! Nikada nismo pili, krali, uništavali stvari, niti činili išta uzbudljivo poput naših prijatelja! Sve čemu nas je učila bilo je da odrastemo u vjeri u Boga, i da postanemo čovječni i ispravni ljudi. A sada i ja odgajam tako svoje troje djece… I razumijem ih kad misle da sam malo zločesta. No, time se i ponosim… Jer, vidite, ja se zahvaljujem Bogu što mi je dao «najzločestiju mamu» na svijetu.
Bobie Pingaro
| Pregleda: | 4409 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Prava je istina da ne postoji bolji trenutak za sreću od upravo ovog trenutka.
Tvoj život uvijek će biti ispunjen teškoćama. Najbolje je da to priznaš sebi i da odlučiš da uprkos svemu budeš sretan. Sreća je pravi put. Zato, čuvaj svaki trenutak koji imaš, i čuvaj ga još više zato što si ga podijelio sa nekim posebnim, dovoljno posebnim da bi provodio vrijeme s njim... i zapamti da vrijeme nikoga ne čeka.
Zato, prestani čekati
da otplatiš auto;
da kupiš novu kuću; da ti dijeca odu od kuće; da nastaviš studij; da završiš studij; da izgubiš 10 kg; da dobiješ 10 kg; da se oženiš (udaš); da se razvedeš; da dobiješ djecu; da odeš u mirovinu; da dođe ljeto; da dođe proljeće; da dođe zima; da dođe jesen; da umreš.
NEMA BOLJEG TRENUTKA ZA SREĆU OD OVOGA. SREĆA JE PUT, A NE CILJ!
ZATO RADI KAO DA TI NOVAC NE TREBA; VOLI KAO DA NIKADA NISI BIO POVRIJEĐEN; I PLEŠI KAO DA TE NITKO NE GLEDA!
Desetogodišnji dječak odlučio je početi trenirati judo, usprkos tome što je izgubio lijevu ruku u teškoj prometnoj nesreći.
Krenulo mu je dobro, i nije mu bilo jasno zašto ga je, nakon tri mjeseca treninga, sensei (učitelj) i dalje učio samo jednom potezu.
“Sensei, zar ne bih trebao učiti i druge poteze?”, pitao je.
“Ovo je jedini potez koji znaš, ali ovo je jedini potez koji trebaš znati.” - odgovorio je sensei.
Dječak nije razumio učitelja, ali mu je vjerovao.
Nekoliko mjeseci kasnije dječak je na svom prvom turniru vrlo lako pobijedio u prva dva meča. Treći meč se pokazao težim, ali nakon nekog vremena, njegov protivnik je postao nestrpljiv i otvorio se, na što je dječak spretno iskoristio svoj jedan jedini potez i dobio i taj meč.
S tri pobjede našao se u finalu.
Ovaj put, njegov protivnik je bio veći, jači i iskusniji. Izgledalo je da je dječak u potpunosti nadjačan. Sudac je pozvao time-out. Želio je prekinuti meč, ali sensei nije dopustio.
Ubrzo nakon što je borba nastavljena, protivnik je napravio pogrešku. Istog trena, dječak je iskoristio svoj uvježbani potez i pobijedio. Postao je prvak.
Na putu kući, dječak i sensei analizirali su sve borbe. Dječak je pitao: “Sensei, kako sam osvojio ovaj turnir sa samo jednim potezom?”
“Pa osvojio si ga iz dva razloga”, rekao je sensei. “Prvo, skoro si u potpunosti ovladao jednim od najtežih poteza u džudu. A drugo, jedina poznata obrana za taj potez je da te protivnik zgrabi za lijevu ruku.”
Dječakova najveća slabost postala je njegova najveća snaga.