O neuspjesima - priča iz života Novo!
0 preuzimanja
Kad se Hank Aaron 1974. godine približio rekordu Boba Rutha, nazvao sam jednog jutra njegov bejzbol klub i pitao: “Znam da Henk ima sedam stotina deset home runa (potez u bejzbolu) i da mu treba još samo pet da bi oborio Rutov rekord, ali mene zanima koliko on ima promašaja?” “Promašaja, gospodine?” neodlučno je upitao mladić s druge strane žice. “Da, koliko promašaja?” “Pričekajte molim vas. Provjerit ću, gospodine.” Nakon nekoliko minuta rekao je: “Gospodine Mandino, prema posljednjim izvještajima, Hank ima sedam stotina deset home runsa i, kao što znate, potrebno mu je još pet da bi oborio rekord Boba Rutha…” “Da znam…” “…a promašaja ima tisuću dvije stotine šezdeset i dva.” Zahvalio sam, spustio slušalicu i ostao sjediti nepomično razmišljajući o onome što sam čuo. Divna li primjera koji uvijek mogu koristiti kad poželim istaknuti kako nikada ne smijemo dopustiti prošlim neuspjesima da nas spriječe u novim pokušajima. U pitanju je najveći “houm run bacač” u bejzbolu koji je ikad živio… ali čak i on, čak i Hank Aaron, mora bar dva puta ispravljati svoju grešku!
Og Mandino
| Pregleda: | 1630 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Djeca su iz oratorija pripremila božićnu priredbu. Napisali su tekstove za anđele, za pastire, za Mariju i Josipa, čak su vol i magarac dobili uloge. Kad su se birali glumci, nastale su prave nevolje: svi su željeli uloge Josipa i Marije, a nitko nije htio glumiti magarca. Na kraju su odlučili da magarac bude Lucijin pas. Bio je povelik i miran, a s umjetnim ušima moglo se i pomisliti da je riječ o kakvom malom magarčiću. Bojali su se jedino da usred priredbe ne počne lajati... Kad je sestra Renata vidjela generalnu probuprimjetila je je: "Zaboravili ste kraljeve!" Režiser Mladen se uhvati za glavu: "Do Božića je još svega par dana! Gdje pronaći kraljeve u tako kratko vrijeme?" Tada se u cijelu stvar umješao kapelan Drago. "Pronađimo tri čovjeka u župi i objasnimo im da trebaju odglumiti moderne kraljeve. Neka dođu u svojoj svakodnevnoj odjeći i Djetetu Isusu donesu darove po vlastitu izboru. Sve što im valja učiniti jest objasniti što ih je potaklo da izaberu taj dar." Glumačka ekipa dala se na posao. U roku od dva sata pronađena su trojica kraljeva. Na Badnju večer, mala je župna dvorana bila puna. Djeca su dala sve od sebe i priredba je nailazila na dobar prijem, što se moglo vidjeti iz srdačnog pljeska na kraju prvog čina. U drugom činu pas-magarac se uspavao, a i Josipova se brada dobro držala. Kad je došlo vrijeme da nastupe kraljevi, gledalište je postalo posebno radoznalo. Prvi kralj je bio čovjek pedesetih godina, otac petero djece, zaposlen u općini, u ruci je držao štaku. Prislonio ju je uz jaslice i rekao: " Prije tri godine imao sam tešku prometnu nestreću, izravan sudar. Završio sam u bolnici s nekoliko lomova. Liječnici nisu bili optimisti glede moga oporavka, pa su bili suzdržani u predviđanjima o obećanjima. Od tog trenutka ja sam bio zadovoljan i Bogu zahvalan za svaki, pa i najmanji znak poboljšanja: kad sam počeo micati glavom ili prstima, kad sam se podigao i sjeo i tako dalje. Za nekoliko mjeseci provedenih u bolnici promjenio sam se. Postao sam ponizan i uvelike se radovao svemu što imam, naučio sam biti zahvalan za sitnice i svakodnevicu koju prije nisam ni zapažao. Donosim ovu štaku Isusu u znak svoje zahvalnosti. Drugi kralj bila je jedna žena, majka dvoje djece. Donijela je katekizam, stavila ga pored jaslica i rekla: "Dok su moja djeca bila mala i dok su me trebala, izvrsno sam se osjećala. Ali kad su dječaci odrasli, počela sam se osjećati nekorisnom. Shvatila sam da samosažaljenje nema smisla, pa sam se prijavila župniku da održavam vjeronauk maloj djeci. Tako sam svom životu ponovno vratila smisao. Osjećam se kao apostol, kao prorok; otvaram djeci obzore duha, to me ispunjava i oduševljava. Osjećam se korisnom, važnom i ostvarenom." Treći kralj bijaše mladić s bijelim papirom u ruci. Položio ga je u jaslice i rekao:" Pitao sam se da li da uzmem ovu ulogu, jer nisam znao ni što bih donio na dar ni što bih rekao Isusu. Ruke su mi prazne, srce mi je puno želja, sreće i nade. Mojom dušom često prolaze nemiri, pitanja, osjećaji krivnje i sumnja. Moja je budućnost vrlo neizvjesna. Doista ti nemam što ponuditi božansko dijete, zato ti darujem ovaj prazan list. Znam da si došao da nam doneseš novu nadu. Vidi, moja je nutrina prazna, ali srce je otvoreno i spremno prihvatiti riječi koje ispisuješ na ovaj bijeli papir moga života. Ti si tu i nadam se da će se sve promjeniti..."
Bruno Ferrero
Kad bih poučavao vještinom najboljih učitelja, a ljubavi ne bih imao bio bih samo pametan govornik i simpatičan zabavljač. I kad bih poznavao sve tehnike i ispitao mnoge metode, i kad bih imao toliko obrazovanja da bih se osjećao kompetentnim, a ne bih shvaćao način na koji moji učenici razmišljaju i osjećaju ne bi bilo dovoljno.
I kad bih provodio mnoge sate u pripremanju da bih postao napet i nervozan, a ne bih imao ljubavi i razumijevanja za osobne probleme mojih učenika to još ne bi bilo dovoljno.
Učitelj koji ljubi je strpljiv, dobrostiv; ne sablažnjava se kad mu se ljudi povjeravaju; ne ogovara; ne obeshrabruje se lako; nije nepristojan nego je uvijek svojim učenicima živi primjer dobrog načina života o kojem govori.
Ljubav nikad ne prestaje.
Programi? - Zastarjet će; Metode? - Postat će staromodne; Tehnike? - Bit će napuštene; Jer, ograničeno je naše znanje, I samo malo ga možemo predati svojim učenicima; Ali ako imamo ljubavi Onda će svi naši napori postati stvaralački, I naš utjecaj ostat će zauvijek Prisutan u životima učenika.
A sada ostaju vještine, metode i ljubav, to troje ali najveća je među njima ljubav.
autor nepoznat (prema I. Korinćanima 13)