Prosjak Novo!
0 preuzimanja
- 6 kuna! - reče prodavačica na kiosku. Platio sam i uzeo jutarnje izdanje novina. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema svom omiljenom kafiću. Iako je bilo rano nedjeljno prijepodne, dan je bio topao. Rana jesen ili kasno ljeto. Na terasi je sjedilo nekoliko gostiju. Zavalio sam se u stolicu, naručio kavu i otvorio novine. Za susjednim stolom sjedio je mladi par, zauzet sam sobom. Ovlaš sam prošao stranicama posvećenim politici i zaustavio se na sportskoj stranici. Zvuk glazbe sa zvučnika miješao se sa zvukom zvona sa obližnje crkve koje je pozivalo na misu. Taman sam bio zadubljen u posljednje rezultate utakmica, kad sam više osjetio nego primijetio prisustvo nekog ispred sebe. Podigao sam pogled. Ispred mene je stajao čovjek poderane odjeće, prljavog lica, nepočešljane kose i ispružene ruke. Očito prosjak. 
- Nemam! - rekao sam kratko i vratio se rezultatima. Nije reagirao. - Nemam ništa za tebe! Ajde odzuji dalje! - povisio sam glas, želeći ostaviti dojam. Prosjak je i dalje stajao mirno ispružene ruke. - Zar me nisi čuo, nemoj da te sada…- zastao sam u pola riječi jer mi je pažnju privukao maleni predmet u njegovoj ruci. Bilo je to raspelo. - Pa on ne prosi, on daje! - sinula mi je misao koja me šokirala. Začuđeno sam gledao u raspelo. Tek tada postao sam svjestan njegovog pogleda. Pogleda punog takve mirnoće, blagosti i nježnosti da me to jednostavno – pokosilo. Neobjašnjivo jak osjećaj sramote i stida zapekao me u prsima. Pogled mi se zamaglio i gotovo nekontrolirano počele su mi teći suze niz lice. Okrenuo sam glavu u stranu i pokrio oči rukama, kao da se time želim zaštititi. Na brzinu obrisao sam suze i poželio reći »sorry, stari« ili neku sličnu glupost. No, više ga nije bilo ispred mene. Ustao sam od stola i počeo se okretati na sve strane ne bi li ga vidio negdje. Par za susjednim stolom gledao me sa zanimanjem. - Jeste li vidjeli…. Na stolu do novina ležalo je raspelo. Polako sam ga uzeo drhtavom rukom. Bilo je toplo. Sjeo sam na stolicu i u nevjerici dugo još gledao u njega. Od tog dana trudim se da ne prođem uz prosjaka a da mu ne podam nešto. Ako ništa drugo barem malo samilosti.
Mladen Turković - veritas.com
| Pregleda: | 729 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
1. Uzmi dnevno par minuta vremena, budi sam u tišini. Otpusti tijelo, razum i srce.
2. Govori s Bogom, jednostavno i prirodno. Ispričaj mu sve što imaš na srcu. Govori mu svojim riječima. On ih razumije.
3. Vježbaj razgovor s Bogom, kad si kod svog svakodnevnog posla. Zatvori na par sekunda oči, tamo gdje jesi: u dućanu, za pisaćim stolom, u autobusu...
4. Sjeti se činjenice, da je Bog uvijek uza te i da ti pomaže. Ne smiješ stalno na Boga navaljivati i moliti ga za blagoslov, nego pođi od činjenice da te on želi blagosloviti.
5. Moli s uvjerenjem, da će tvoje molitve preko svih mora i planina zaštiti one koje voliš i da su oni okupani u Božjoj ljubavi.
6. Kad moliš imaj pozitivne a ne negativne misli.
7. Trebaš uvijek u molitvi utvrditi da si spreman prihvatiti Božju volju kako on to hoće.
8. Stavi kod molitve sve u Božje ruke. Moli za snagu, da možeš činiti najbolje što možeš, ostalo s punim povjerenjem prepusti Bogu.
9. Pomoli se i za one, koji te ne vole, ili koji su ti učinili zlo. To će ti dati izvanrednu snagu.
10. Dnevno izreci molitvu za tvoju domovinu i za mir u svijetu. Najjednostavnija uputa glasi: govori s Bogom tako kao da sjedi na stolici do tebe u sobi i da ti govori: Što želiš da ti učinim?
(Theodor Bovet, liječnik u Zürichu)
Jednog češljugara ranili lovci i povrijedili mu krilo. Preživio je hraneći se onim što je nalazio u polju, ali došla je strašna ledena zima.
U polju je bilo ogromno strašilo. Tijelo mu je bilo od slame natrpane u staro paradno odijelo.
Glava mu je bila velika narančasta bundeva, zubi od kukuruza, nos - oveća mrkva, a dva oraha su bile oči.
Češljugar se popeo na strašilo. „Što ti se dogodilo, češljugarčiću?“, upita ono ljubazno.
„Muči me studen, nemam skloništa, a o hrani da i ne govorim. Mislim da neću dočekati proljeće.“
„Zavuci se pod moj kaput, slama je suha i topla.“
I češljugar je pronašao dom u strašilovim grudima.
Kad je jednoga dana zemlju okovao ledeni mraz, strašilo srdačno ponudi češljugaru:
„Češljugarčiću, pojedi moje zube.“
„Ali ti ćeš ostati bez usta.“ - reče ptičica.
„Bit ću mudriji ako ne budem puno govorio.“ - odgovorilo je strašilo.
Nekoliko dana kasnije dođe na red nos od mrkve. „Samo jedi, pun je vitamina“, govorilo je strašilo češljugaru.
Kad su na red došle oči strašilo je reklo: „Samo jedi, bit će mi dovoljno tvoje pripovijedanje kad ne budem više imao očiju“.
Strašilo je na kraju češljugaru ponudilo i cijelu svoju glavu od bundeve.
Strašilo nije dočekalo proljeće ali zato se češljugar uzdigao prema nebu sretan.
POUKA: Zaista pšenično zrno ako ne umre ne donosi rod.
Bruno Ferrero