Štap Novo!
0 preuzimanja
Za mojim vratima visi čitav niz štapova.
Oni me podsjećaju na razne zgode iz mog života. Ali posebnu pažnju zaslužuje samo jedan, i to onaj s kožnatim navlakom. No da mi pripovijedam kako sam došao do njega. Slučaj nije za mene ni malo pohvalan!
Jedne ciče zimske večeri, za najveće snježne vijavice i oluje, pokuca netko snažno na moja vrata. Bilo je već kasno. Kod mene nad dovratnikom vani gori jaka žarulja da mi mrak ne sjeda izravno na prozore. Pođem da otvorim kasnome gostu, sve preko volje. Čim sam otvorio vrata istrgnu mi oluja snažno kvaku iz ruku, a snijeg navali u predsoblje. Na stubama ugledah Jozu, starog prosjaka i pijanicu. Dođe on često. Pokuca čvrsto, svjestan da bar na to ima pravo, i pruži ruku da mu nešto udijelim. Uvijek tako, bez ijedne riječi pozdrava i zahvale. Samo me prodorno motori svojim kristalnim očima. A ja bih uvijek nešto dao: ili skrajak salame, ili komad kruha i nešto novca, već koliko se našlo u džepu od hlača.
Imao prosjak na leđima i krasan štap, a o njemu obješenu u prosjačku torbu.
Ovaj put me posebno smetala njegova ćela, koji je doslovce prekrio snijeg i led. Uzeh s vješalice svoju novu vunenu kapu, i dok je još malo zastao snažnom mu je navučem na glavu, sve preko ušiju. Blaženo se osmjehnu i krene natrag u tamu, studen i zimu… Motrio sam ga sažalno kako odlazi, a mozgom mi hitro prostruji misao: u ovo nevrijeme ne tjera se ni psa od kuće! Na dnu zgrade imaš sobičak, topao, spreman za gosta ako naiđe. Tu je prazan krevet, stol i stolica. Nađe se tu uvijek i po komad suhog mesa, u prozoru hladno pivo, a u kuhinji nešto tople juhe.
„Povedi jadnika tamo i zakloni ga od zime za ovu noć“, govori mi snažno glas u mojoj nutrini! Ali, jao mojoj čistoj kući domaćici! Prosjak je pun prnja, ušiju i druge gamadi. Sve će zamazati i zasmrdjeti. A tko će to sutra čistiti? Eto opet vike i kuke na mene. Ne, ne! To ne ide! Nikako! I ja zatvorih vrata. No srce me korilo i savjest mi je prigovarala dugo u noć.
Sljedećeg dana dođe do mene grobari i ponudi mi da uzmem jedan krasno izrađen štap. Majstorski posao od crnog oraha. Na vrhu mu izrezbarena glava s bradom i brkovima, a i ostali čvorovi na tom štapu nosili su svaki po izrezbareno lice što zja otvoreni usta, kao da sva usta nešto snažno dovikuju čovjeku.
- Biste li vi to kupili? - upita grobar.
- A odakle ti to?
- Odakle!? Danas moram ukopati prosjaka Jozu. Badava iskopati grob u ovoj smrznutoj ilovači i ukopati jadnika. Tko će mi što platiti kad on ništa nema osim ovoga štapa?
- Što? Umro Jozo? Kad?
- Noćas. Zapravo i nije umro, nego se smrznuo!
Smjesta se sjetih svoje tople sobice i našeg sinoćnjeg susreta. I bude mi veoma nelagodno pri duši. Kupio sam štap i bogato ga preplatio. Grobaru su radosno zasjale oči. A ja mu rekoh: - Evo ti mjesto plaće... Stavi mu i križ, veliki, hrastov… I napiši ime!... Ukopaj ga krśćanski!
Ovdje moram još nešto dodati. Ne da nekoga kudim ili sudim. Rekoh tek sebi otvoreno: - Eto vidiš, kako ti je često u životu. Zlo koje počinimo možemo okajati i ispovjediti. Ali dobro koje smo propustili učiniti Kristu u svome bližnjemu ne vraća se i ne popravlja više nikada!
Karl Heinrich Waggerl (prijevod fra Ivan Marija H.) iz MAK-a, prosinac 1975.
| Pregleda: | 1932 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Ovce su, kao što svi znaju bijele. Ali u jednom stadu, pored bijelih ovaca našla se jedna crna kao ugljen.
Kad bi prolazila poljem rugali su joj se: „Ti si crna ovca! Sramotiš nas. Zbog tebe naše stado izgleda kao bijelo platno koje ima crnu mrlju na sebi.“
Stalno je slušala prigovore: „Kakva si to? Zašto nisi bijela poput nas? Odlazi! Ti si nevrijedna!“
Riječi su na krhka leđa crne ovce padale kao kamenje. Bila je očajna. Kako više nije mogla podnositi izrugivanje i mučenje otišla je u brda - sama. Barem ću moći u miru pasti i odmarati se u hladu, mislila je.
Ali ni u brdima nije živjela u miru.
Sa svakim zalaskom sunca, kad se na brda spuštala noć, čula je životinje kako govore: „Kako ova živi? Uvijek je sama.“
Jedne večeri, suznih je očiju crna ovca gledala u daljinu tražeći sklonište.
Ugledala je špilju osvijetljenu slabašnim svijetlom.
Odspavat ću unutra, pomislila je i potrčala. Trčala je kao da je netko progoni.
„Tko si?“ upitao ju je jedan glas na ulazu.
„Ja sam ovca koju nitko ne voli – crna ovca. Izbacili su me iz stada.“
„I mojoj ženi i meni isto se dogodilo. Ni za nas nije bilo mjesta u svratištu, zato smo se sklonili ovdje. Ja sam Josip, a ovo je Marija. Upravo je rodila dječaka.“
Radost je obuzela crnu ovcu. Prva će vidjeti Isusa. Prva od svih.
„Hladno je, dopustite mi da se približim i da ugrijem Dijete.“
Marija i Josip se pogledaše i nasmiješiše.
Ovca se približila što je bliže mogla djetetu i grijala ga svojom toplom vunom.
Dijete se probudilo i šapnulo joj na uho: „Došao sam baš zbog takvih kao što si ti. Došao sam zbog izgubljenih ovaca.“
Ovca je radosno zablejala, a anđeli na nebesima zapjevaše „Slava na visini Bogu a na zemlji mir stvorenjima njegovim.“
Isus je Ljubav koja spašava.
Slavimo blagdan Božje ljubavi prema ljudima i sjetimo se onih koji su daleko od Njegove ljubavi jer ima puno ljudi koji su ogorčeni zato što im mi nismo pružili ruku.
Susret s Isusom na Božić dati će nam snagu da srušimo sve barijere: straha, antipatije, osjećaja nadmoći prema drugima.
Dok je s uspavanim djetetom na grudima ležala njegova žena spavajući mirno na jednoj polovici kreveta lažni asketa je oko ponoći objavio: 'Vrijeme je da ostavim svoj dom i potražim Boga.