Priča o miru Novo!
0 preuzimanja
Legenda kaže da su jednom miroljubivi stanovnici Zemlje zatražili od jednog veoma moćnog čarobnjaka da zaustavi sve ratove i krvoprolića na Zemlji. - Uništit ću sve oružje i ljudi se neće imati čime borit. - reče čarobnjak. - To bi bilo odlično! - uzviknuše ljudi. Čarobnjak je upotrijebio magiju i oružje nestade sa Zemlje. Bio je mir na planeti, a oni koji su htjeli borbu, nisu mogli nabaviti oružje. Kad su konačno shvatili da je oružje zauvijek nestalo, napravili su koplja od mladih stabala, i ponovo se počeli boriti jedni protiv drugih. Na to je čarobnjak rekao: - Ne brinite. Uništit ću sve mlado drveće, pa se ovi nasilnici neće imati čime boriti. Nakon dva ili tri dana bezuspješne potrage za mladim stablima, potrebnim za izradu kopalja, buntovni ljudi počeli su sjeći veliko drveće, kako bi od njih napravili palice i krvoproliće je ponovo počelo. Čarobnjak uništi i veliko drveće, ali ljudi počeše izrađivati noževe i mačeve od metala. Čarobnjak je uništio sav metal na planeti, ali onda su ljudi počeli kamenjem gađati jedni druge.
Uništi ću i kamenje - reče čarobnjak. Na to se pobuniše miroljubivi ljudi: - Drveće je nestalo, nema metala ni kamenja. Kako ćemo živjeti, što ćemo jesti? Ljudi će uskoro umirati i bez borbe. Ne, ovo nije rešenje problema! - zavapiše.
Čarobnjak je bio zbunjen: - Ne znam kako ću drukčije riješiti ovaj problem. Ljudi su pali u očaj, nisu znali šta bi napravili. A onda se iz gomile, jedan dječak i reče čarobnjaku: - Neka se ljudi osjećaju onako kako drugi vide njihove postupke. Ako je jedna osoba povrijedila nekoga, neka osjeti istu bol, a ako on donosi radost drugom, neka osjeti istu radost.
Ljudi su bili zadivljeni dječakovom idejom, a čarobnjak je odmah ostvario njegovu zamisao. Vratio je i sve, kamenje i metal, pa čak i oružje. No od toga dana, nitko na planeti nije pokušavao povrijediti svoga bližnjega. Ljudi su počeli da pomagati drugima i nastavili živjeti u harmoniji i radosti.
autor nepoznat
| Pregleda: | 905 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Jednom davno neki je pohlepni bogataš unajmio sjajnog matematičara. Tražio je da mu matematičar formulu za stjecanje najvećeg mogućeg profita u poslovima koje je vodio. Bogatašev san je bio da zlatom i draguljima popuni ogroman sef koji se upravo izrađivao po njegovim instrukcijama.
Zato što vjerujem da je Bog nov svakim jutrom,
da i u ovom trenutku stvara svijet, a ne vjerujem u neku maglovitu i zaboravljenu prošlost...
Ja sam čovjek nade, ne zbog ljudskih razloga... Nego jednostavno - jer vjerujem da je Duh Sveti na djelu u Crkvi i u svijetu, znao to svijet ili ne. Ja sam čovjek nade jer vjerujem da je Duh Sveti zauvijek Duh Stvoritelj, koji svakoga jutra onome koji ga prima daje novu slobodu i dobru mjeru radosti i pouzdanja.
Ja sam čovjek nade jer znam da je povijest Crkve duga povijest prepuna divnih djela Duha Svetoga. Pomislite na proroke i svece, koji u tjeskobnim časovima bijahu divno oruđe milosti i na put nam baciše snop novoga svjetla. Vjerujem u neočekivana djela Duha Svetoga. Jedno je Ivan XXIII. I Koncil. Nismo se nadali ni jednom ni drugom.
Zar smijemo misliti da se danas Bog u svojoj dovitljivosti iscrpio? Nadati se - to je dužnost, a ne luksuz. Nadati se - to ne znači sanjariti, upravo obrnuto: nadom ćemo snove preobraziti u stvarnost.
Blaženi koji se usuđuju sanjati a spremni su platiti veliku cijenu da njihov san u životu čovjeka postane stvarnost.
Bruxelski nadbiskup L. J. Suenens