Crna i bijela kutija - poučna priča o prolaznosti života Novo!

0 preuzimanja

kinez_ilustracija_philip_martin_clipartU kineskoj provinciji živio siromašan čovjek koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kojega je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati i pomalo ga uveo u kaligrafiju.

Neposredno prije nego je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice jednu crnu, a drugu bijelu, i rekao sinu: “Na žalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kada ti bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu.

Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.”

Mladić je dostojno ispratio oca, a onda spakirao svoju zdjelicu, štapiće, pamučnu košulju i one dvije kutijice i krenuo u svijet. Radio je najteže poslove, izrabljivali su ga, spavao je pod vedrim nebom…

Postao je umoran, nesretan i očajan. Stekao je samo duboke bore na licu i žuljeve na rukama, i zdjelu riže dnevno.

Onda su došle poplave. Rijeka se izlila, poplavila polja i oranice, nastala je glad i za mladića više nigdje nije bilo posla. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi.

Jedne noći netko mu je ukrao zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana koja je imao. Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba, i dok je spuštao ruke niz tijelo, napipao je maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije očeve kutijice.

Otvorio je bijelu. U njoj je bio papirić i na njemu očevom rukom napisano: “Ovo će proći!”

Shvatio je poruku. Nije digao ruku na sebe nego se zaputio k obližnjem gradu na čijem je ulazu stajala kolona seljaka. Nisu mogli ući jer nitko nije znao pročitati što piše na vratima. Mladić je prišao, pročitao im glasno, i prošli su. Prošao je i on. Nekoliko je dana proveo po gradskim trgovima, a onda ga je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna čitati i pisati.

Dobio je posao kod plemenskog starješine. Radio je teško, ali čista srca. Ubrzo su počeli dolaziti seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Gradski starješina bio je strog, ali pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je ustupio i dio svoje kuće.

Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je vlasnik malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, a star i onemoćao starješina povjerio mu je svoje poslove i svoju kćer za ženu.

Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su imali mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mnoge je predvečeri provodio ispijajući čaj u rashlađenim prostorijama svoga doma, razgovarajući sa svojom voljenom, podučavajući sinove kaligrafiji, čitajući Konfucija. Bio je sretan.

Jednog predvečerja, razmišljao je o svom životu. Sjetio se svoga očaja, svoje želje da umre, sjetio se oca. Sjetio se i one druge kutije koju mu je otac dao…

Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je bio smotan papirić. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano: “I ovo će proći.

Pregleda: 2621 Pregleda
Preuzimanje: 0 puta
Ažurirano: 22. 05. 2020.

Slični dokumenti

Čestit Božić ili sretan Božić?
Čestit Božić ili sretan Božić?

Rijetko se tko posljednjih desetljeća nije našao u situaciji da pri čestitanju Božića ne zna koji pridjev upotrijebiti, čestit ili sretan. Ne želimo biti isključivi jer se posljednjih godina upotreb­ljavaju oba načina čestitanja (i sretan Božić i čestit Božić), te su time na neki način oba legi­timna, a s vremenom će se zadržati onaj koji govornicima bude bliži i razumljiviji.

Dva skakavca - poučna priča o prijateljstvu
Dva skakavca - poučna priča o prijateljstvu

Porječkala se dva skakavca. Jedan je rekao: Ja sam najbolji skakavac. Mogu skočiti mnogo više od tebe. I skoči na visoko stablo.

Zanimljivosti

Začetnik reformacije Martin Luther, koji je i sam bio zaređen u augustinskom redu oženio se 1525. Katharinom van Bora bivšom časnom sestrom.

Humor

Jedan katolički svećenik i jedan rabin putovali vlakom. Kad je došlo vrijeme marende svećenik izvadi sendvić od kruha i salame i ponudi i svog suputnika. Rabin se zahvali i reče: “Ne smijem jesti svinjetinu, vjera mi brani.” “Ne znaš što propuštaš!” svećenik će na to i u miru pojede svoj sendvić. Kad je trebao izaći iz vlaka rabin, opraštajući se, reče: “Doviđenja i pozdravite svoju ženu.” “Ja nemam ženu, vjera mi brani” svećenik će na to. “Ne znaš što propuštaš…”

Poslovice

Tko ni za što na svijetu nije sposoban, taj uvijek ismijava druge. (Madagaskarska poslovica)