Mjesečina - razmišljanje Novo!
0 preuzimanja
Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine u isto vrijeme da jesu i kao da nisu.
I sebi sâm tako izgledam: da jesam, i kao da nisam.
I kad mislim da jesam, skoro da želim da nisam.
Jer - jao - ja koji jesam više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem kao da jesam, a On će mi reći da nisam.
A tada - bolje bi bilo da nije me bilo.
A kada mislim da nisam, bude mi žao, jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti! To možda i ne znam pravo već samo slutim kako je dobro: biti!
Jer - i ovo malo što jesam dok nisam, kako je lijepo biti.
O ti koji jesi i nikada nisi! O daj mi, biti mi daj! Da jesam, i samo jesam - u tebi!
O ti koji jesi biti mi daj!
fra Bonaventura Duda| Pregleda: | 2094 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Čovjeku starom preko 70 godina koji se cijeli život bavio ovčarstvom država odluči pomoći i dodijeliti mu mirovinu.
Jedna novinarka ga je tom prilikom zamolila da joj ispriča neki događaj koji nikad neće zaboraviti.
Starac započe priču: “Bilo mi je 20 i neka kad sam naišao na mladunče u šumi i uzeo ga k sebi.
Prolazili su mjeseci, susjedi su mi govorili da sve više liči na vučicu i da je se riješim.
Bio sam mlad i nisam nikoga htio slušati. Bila mi je privržena, gdje god sam išao išla bi sa mnom i čekala me. I prošle su godine…
Jednog dana kad sam malo prilegao kroz san sam čuo neku buku, režanje i cvilež. Dok sam došao sebi i ustao, sve je utihnulo.
Izašao sam van i ugledao poklano čitavo stado ovaca, a vučica sva u krvi sjedi i gleda ravno k meni.
Utrčao sam u kuću, uzeo pušku i ubio je na licu mjesta.
Nisam znao što ću s ovcama, pa sam pozvao susjede da ih odnesu dok se meso još nije
pokvarilo i usmrdjelo.
Sklanjanjem ovaca, među njima smo pronašli tri zaklana odrasla vuka i tad sam shvatio što sam učinio!”
Nikad ne procjenjuj ljude i događaje na temelju onoga što vidiš na prvi pogled.
Isuse, dođoh Ti reći,
kako me u grlu guši, od isplakanih suza kako me boli u duši.
Dođoh ti šaptat kako mi križ izrani rame i kako ga teško nosim jer je pretežak za me.
Dođoh ti se tužit u suton ovog dana, jer me odviše boli i peče ova rana.
Kleknuh da ti se jadam, al me zbuni tvoje raspelo, Žižak ti osvjetli lice, raspeto, presveto tijelo.
U suzama, izmučen, izboden, raspet i sam, o Bože, što da se tužim, pa mene je pred Tobom sram.
Gle, Ti nijemo šutiš, nikome se potužio nisi, a Tvoje presveto tijelo stravično na križu visi.
Probodene noge i ruke, probodeno je srce Tvoje, Kako je tuga Tvoja teška i sitne boli moje.
Isuse, dođoh Ti se jadat u suton ovoga dana, al motreć Tebe, iščeznu moja rana.
Zlatko Sudac