Čišćenje Novo!
0 preuzimanja
Bog ti je dao dar života. Na samom početku udahnuo ti je besmrtnu dušu, zazvao te imenom i rekao: "Volim te, dijete moje."
I tako čovjek raste, poput prekrasnog stabla, na mjestu koje mu je povjereno i u okolnostima koje ne može birati. U što će se prometnuti to ljubljeno Božje dijete?
Čuješ li, svakog jutra Božji šapat struji u zrakama sunca:
"Volim te, dijete moje."
Svaku večer zvijezde trepere bez obzira vidimo li ih ili ne.
To nas Bog pokriva ogrtačem mirnog i okrepljujućeg sna.
Prolaze dani. Pomalo se naviknemo na Božje darove i postajemo svjesni svojih mogućnosti.
Zaboravljamo da smo sve što imamo primili od Boga. Počinjemo borbu za svoj ego i svoje ciljeve.
Uz mnogo truda postižemo svoje ciljeve. Postajemo uspješni u društvu ali ambicijama nikad kraja...
Tako lako nam se dogodi pa precijenimo svoje mogućnosti.
Ali mi smo snažni i možemo učiniti sve što želimo. Mi smo slobodni i porušit ćemo sve zapreke koje su pred nama.
I dokle tako.....nitko od nas ne zna.
A Bog?.... On je naša tradicija - nećemo ga potpuno zaboraviti.
"Što se to događa? Zašto mi oduzimaju život? O Bože, gdje si?" Patnja je neizbježna.
Doći će prije ili poslije... Bilo kao bolest, poteškoće u obitelji, zajednici ili društvu.
Tek u boli čovjek počinje svoje čišćenje.
Otvara mu se dimenzija duha i njegovog dubokog, potpunog ispunjenja u Bogu.
Kada čovjek jednom shvati da je patnja poput vrata u njegovu nutrinu, počinje čitati znakove koje mu Bog daje.
"Na mene si ruku svoju stavio." Ps 139
"Odlučio si, Bože, otvoriti oči duše kojima još nisam progledao."
"O Bože, zar nije bilo dovoljno, zašto vatra? Što će od mene ostati?"
"Ne boj se, dijete moje. Tvoj život ima smisla. Kroz vatru, podarit ćeš ljudima oko sebe toplinu - ljubav. Jer iz ljubavi si stvoren i po njoj ti je dan život.
Konačno, i vrata u vječnost jesu LJUBAV."
Svi smo pepeo i prah, ali Bog nije tu učinio kraj. Jednom ti je dao neumrlu dušu i pozvat će te šapatom: "Volim te, dijete moje. Dođi u moj dom."
autor nepoznat | Pregleda: | 1934 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Desetogodišnji dječak odlučio je početi trenirati judo, usprkos tome što je izgubio lijevu ruku u teškoj prometnoj nesreći.
Krenulo mu je dobro, i nije mu bilo jasno zašto ga je, nakon tri mjeseca treninga, sensei (učitelj) i dalje učio samo jednom potezu.
“Sensei, zar ne bih trebao učiti i druge poteze?”, pitao je.
“Ovo je jedini potez koji znaš, ali ovo je jedini potez koji trebaš znati.” - odgovorio je sensei.
Dječak nije razumio učitelja, ali mu je vjerovao.
Nekoliko mjeseci kasnije dječak je na svom prvom turniru vrlo lako pobijedio u prva dva meča. Treći meč se pokazao težim, ali nakon nekog vremena, njegov protivnik je postao nestrpljiv i otvorio se, na što je dječak spretno iskoristio svoj jedan jedini potez i dobio i taj meč.
S tri pobjede našao se u finalu.
Ovaj put, njegov protivnik je bio veći, jači i iskusniji. Izgledalo je da je dječak u potpunosti nadjačan. Sudac je pozvao time-out. Želio je prekinuti meč, ali sensei nije dopustio.
Ubrzo nakon što je borba nastavljena, protivnik je napravio pogrešku. Istog trena, dječak je iskoristio svoj uvježbani potez i pobijedio. Postao je prvak.
Na putu kući, dječak i sensei analizirali su sve borbe. Dječak je pitao: “Sensei, kako sam osvojio ovaj turnir sa samo jednim potezom?”
“Pa osvojio si ga iz dva razloga”, rekao je sensei. “Prvo, skoro si u potpunosti ovladao jednim od najtežih poteza u džudu. A drugo, jedina poznata obrana za taj potez je da te protivnik zgrabi za lijevu ruku.”
Dječakova najveća slabost postala je njegova najveća snaga.
Svakoga dana o podne, neki mladić bi se pojavio na vratima crkve, zaustavio se nakratko i odlazio. Na njemu bijaše košulja s kockastim uzorkom, poderane traperice i jakna, baš kako se obično odijevaju mladi njegove dobi.