🏠 Nast. materijaliPoučne pričeU klinici kod Gospodina Isusa
U klinici kod Gospodina Isusa
Novo!
0 preuzimanja
Bio sam u Klinici kod Gospodina Isusa.
Napravio mi je sistematski pregled i otkrio sam da sam teško bolestan:
Kad mi je Gospodin izmjerio tlak, vidio sam na tlakomjeru da mi je razina nježnosti veoma “niska”.
Kad mi je mjerio temperaturu, toplomer je pokazao 40? anksioznosti tj. tjeskobe.
Napravio mi je elektrokardiogram i dijagnoza je bila da mi je potreban by pass Ljubavi, jer su moje arterije godinama začepljenje samoćom i tako je moje srce posve prazno.
Otišao sam na Ortopediju, jer nisam mogao hodati pored svoga brata, i nisam mu mogao dati bratski zagrljaj, a zato što sam na tijelu imao mnogo fraktura nastalih zbog zavisti.
Otkrio je i da imam Miopiju (kratkovidnost), jer kod susjeda nisam mogao vidjeti ništa osim loših strana.
Reče mi i da sam gluh. Dijagnosticirao je da Njegov glas često ne čujem.
Na kraju pregleda dao mi je jednostavne besplatne savjete. Prirodne lijekove.
Napuštajući kliniku obećao sam da ću koristiti lijekove koje mi je dao.
- Čim ustaneš iz kreveta, popij čašu “Zahvalnosti”.
- Prije nego što odeš na posao, uzmi žličicu “Mira”. Svakoga sata, progutaj tabletu “Strpljenja” i čašu “Poniznosti”.
- Kad se vratiš kući, ubrizgaj dozu “Ljubavi”.
- I, prije nego što odeš na spavanje, uzmi dvije tablete “Mirne savjesti”.
- Ne budi depresivan ni očajan zbog onoga što će se dogoditi sutra.
- I da je On s tobom baš sad, na mjestu na kojem se nalaziš i u ovom trenutku u kojem živiš.
- Uvijek imaj na umu da Bog savršeno dobro zna što se događa u tvom životu.
LIJEKOVE UZIMAJ REDOVITO, DOZU JE DOPUŠTENO PONEKAD PREKORAČITI.autor nepoznat
Na nekom je otoku bio život tako tih i miran svi su bili sretni. Odjednom je život postao težak. Svi su bili zabrinuti jer je jedna grupa ljudi stvarala nemir. Odlučili su ih izolirati na jednoj sjenovitoj strani otoka tako što će podići zid oko njih. Znali su tko je stvarao nemir: prodavači droge, ubojice, pijanci, oni koji su vršili abortuse. Tako je počela potraga za njima.
Međutim ljudi su se skrivali jer su znali da će morati napustiti svoju obitelj i sve povlastice koje su imali. Polako su ih otkrivali i pomalo izolirali. Na otoku je bio i jedan čovjek, pustinjak Ante kojega su svi smatrali svetim. Podrazumijevalo se da će i on ostati na ovoj svjetlijoj strani otoka. Međutim, on je odlučio otići na sjenovitu, izoliranu stranu otoka. Zašto? Pitali su ga uglednici otoka, sve dobri ljudi, oni koji su poštivali i provodili zakone. Ante je rekao da ni on nije bez grijeha, i on je u svom životu griješio i da osjeća da bi i on trebao biti s njima, jer nitko ne može reći da je bez grijeha. Malo po malo su ljudi uklonili ogradu.
Jesmo li i mi takvi? Gledamo li samo tuđe pogreške, a svoje ne vidimo?
Jednom je sveti Nikola, uoči Božića, prolazio ulicama svoga grada. Snijeg je već bio zapao. Bilo ga je mnogo, ali ljudima nimalo nije smetao. Svi su se žurili pribaviti sve čime su željeli sebi i svojima uljepšati božićne blagdane. Među prolaznicima je, kao i uvijek u blagdansko vrijeme, bilo mnogo razdraganih, ali i mnogo natmurenih. Razdragani su najčešće oni koji misle na druge, a natmureni oni koji misle na sebe.
Djetinje duše u božićno vrijeme ispuni silna čežnja. Tako je sada, a tako je bilo i uvijek. Tako je bilo i kada sam ja bio dijete, i kada su vaši mama i tata bili djeca. Tako je bilo i za života svetoga Nikole. Djeca obično ne znaju čemu se više raduju Božiću ili darovima. Božić je umotan u darove, ali je i svaki dar umotan u Božić.
Dogodi se da svi oni razdragani i natmureni ljudi u božićno vrijeme budu malo površni. Od silne brige nekoga ili nešto previde. Tako su i onoga dana kada je sveti Nikola prolazio ulicama svoga grada, previdjeli jednoga dječaka koji je tužan stajao na gradskom trgu i promatrao tu silnu vrevu.
No, sveti ga je Nikola primijetio. Prišao mu je i polako, obzirno započeo razgovarati s njim. Doznao je od dječaka da nema ni oca ni majke, nikoga svoga, te da živi u gradskom sirotištu s još mnogo djece kao što je i on.
Dječak je bio tužan što se njega o Božiću nitko ne sjeti i što ni od koga ništa ne dobije na dar. U sirotište su, zapravo, stizali darovi, ali su svi oni bili zajednički, a dječak je toliko želio imati nešto svoje. Nešto samo svoje. Nešto što će ga kroz cijelu godinu sjećati na Božić. Nešto po čemu će znati da je netko u to vrijeme mislio baš na njega, toliko mislio da je imao potrebe obdariti ga.
U božićnoj noći sveti se Nikola tiho iskrao iz svoje kuće i zaputio do gradskog sirotišta. Krišom je ušao u njega, laganim se korakom uspeo na kat i ušao u spavaonicu. U jednoj velikoj prostoriji nalazio se niz krevetića natisnutih jedan do drugoga. Na njima su spavala tolika djeca željna topline. Sveti Nikola ih je ganuto promatrao. Donio je darove svakome od njih i htio je da znaju koji dar kome pripada. Nije znao kamo ih staviti.
A onda se dosjetio. Vratio se u hodnik ispred spavaonice gdje su jedne do drugih bile uredno poredane dječje cipele. U svaku je cipelu pažljivo stavio dar namijenjen njihovu vlasniku. Dok se vraćao kući, u mislima si je predočavao iznenađena i vesela lica djece koje je darovao, dok u božićno jutro obuvaju svoje cipele. Njegova ga je dosjetljivost silno oraspoložila.
Sljedeće je noći sveti Nikola ponovno poželio vidjeti male spavače. Ponovno je krišom ušao u sirotište i uspeo se u spavaonicu. Svako je dijete u ruci, uz glavu, držalo poneki od njegovih darova. Sveti se Nikola raznježi i oči mu zasuze. Nije više mogao izdržati silinu osjećaja koji su ga preplavili. Naglo se okrenuo i izašao u hodnik. Htio je krenuti niz stube, kad u jednoj dječjoj cipeli, u cipeli dječaka kojega je susreo na trgu, ugleda nešto neobično. Sagne se da pogleda što je. Bila je to nevještim rukama izrađena igračka od papira, uz koju je bio priložen list. Na njemu je nezgrapnim rukopisom bilo ispisano: „Hvala ti. Ovo je za tebe da se sjetiš Božića i mene.“
Te je noći sveti Nikola, pred tim cipelama, obećao da će svake godine, u božićno vrijeme, svoj djeci na svijetu raznositi darove. Mnogo je godina od tada proteklo, ali sveti Nikola svoje obećanje nije zaboravio.
Stjepan Lice
Zanimljivosti
Najstarija pjesmarica na hrvatskom jeziku, iz 1635. godine, nalazi se u franjevačkom muzeju na otoku Krapnju pored Šibenika. Na otoku je pronađen još jedan primjerak iz iste godine koji se čuva u Zagrebu.
Humor
Pita učiteljica Ivicu: ‘Ivice, koliko znaš o Platonu?’ Ivica: “Isto koliko i Platon o meni!”