Sve zavisi o tome što tko vidi? Novo!
0 preuzimanja
-"Tko sam ja?" - upita mladić Starca.
- "Ti si ono što ti misliš." - odgovori Starac. - "Objasnit ću ti jednom pričom."
"Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak se moglo vidjeti dvije osobe koje se grle.
"To su tama i mama." - misli nevino dijete.
"To su ljubavnici." - misli čovjek pokvarene mašte.
"To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina." - misli čovjek koji živi sam.
"To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao." - misli čovjek pohlepan za novcem.
"To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata." - misli žena nježne duše.
"To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta." - misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.
"To su zaljubljeni." - misli djevojka koja sanja o ljubavi.
"To su dvojica koji se bore na smrt." - mislli ubojica.
"Tko zna zašto se grle?" - misli uskogrudni čovjek.
"Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle." - misli čovjek Božji.
- "Svatko misli," - zaključi Starac - "ovisno o sebi što je. Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome tko si nego li tvoj učitelj. "
| Pregleda: | 960 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Nema ništa kao što su oči. Nijedno osjetilo se s njima usporediti ne može. Opip je važan, okus je važan, sluh i njuh su važni. No, oči su posebne. Vid je poseban. Oči su doista čudesne. Možda ne toliko kao nekakav tjelesni organ koji ima svoju unutarnju strukturu i zakonitost funkcioniranja, koliko ono što su one u mogućnosti i zbilji.
U posljednje vrijeme sam obuzet razmišljanjem o očima. Gledam ljude u oči. Ne uvijek izravno nego potajice, dokle netko može izdržati, dokle je «granica dobrog ukusa» ili «kulturnog ponašanja». Nekada netremice. Nekada vrlo kratko. Nekada duže. Nekada u tramvaju. Nekada na ulici. Nekada uopće ne gledam. Kakav li svijet taj pogled drugoga čovjeka otkriva? Što oči pokazuju? Optimizam ili pesimizam? Razvaline ili tvorevine? Ljubav ili mržnju? Rat ili mir? Požudu ili nesebičnost? Lukavost ili naivnost? Razigranost ili umrtvljenost? Žalost ili radost? Afirmaciju ili negaciju? Strah ili hrabrost? Što zapravo oči rade? One otkrivaju, gledaju, motre, razmišljaju, zrcale, ogledaju, vide, uočavaju, opažaju, spoznaju, zamijećuju i primjećuju, skrivaju i otkrivaju, prijete i kažnjavaju, smiju se i plaču, plaše se i hrabre, blage su i prijeteće, otvaraju se i zatvaraju. Ne znamo zašto je tomu tako ali mi često ne vidimo ono što je bitno, pa se kaže da smo slijepi kod zdravih očiju. A slijepcima kadikad oči nisu potrebne da bi vidjeli. Ili ne znamo gledati ili gledamo bilo što. Netko bi nam trebao otvoriti oči. Oči upijaju i razaraju. One su uviđavne ili nepristojne. One su snažne isto toliko koliko i riječi. One lažu ili svjedoče o istini. Možemo tako razmišljati do u beskraj. I nikada nećemo stići do kraja jer nazočimo posvemašnjem misteriju koji se tiče čovjeka i njegovog Stvoritelja? Htio bih samo imati blage oči kao u moje majke. (fra Alojz Ćubelić OP)
Ovo je priča o dvojici prijatelja koji su išli pustinjom. Putem su se porječkali i prvi je udario drugoga.