Lav u zatvoru Novo!
0 preuzimanja
Uhvatili su nekog lava i bacili ga u koncentracijski logor gdje je, na svoje iznenađenje, našao druge lavove koji su tamo bili godinama, neki od njih cijeli život, jer su se tamo i okotili. Brzo je upoznao društvene aktivnosti lavljeg logora. Bili su podijeljeni u skupine. Jedna se grupa sastojala od onih koji su privatno vlasništvo htjeli pretvoriti u opće; druga je bila poslovna skupina; jedna pak kulturna, čiji je cilj bio vjerno čuvati običaje, predaju i povijest onih vremena kad su lavovi bili slobodni; druge su skupine bile religiozne - sastajale su se uglavnom zato da pjevaju dirljive pjesme o budućoj džungli u kojoj neće biti ograde; neke su grupe privukle one koji su po naravi bili literati i umjetnici; neke su bile revolucionarne - one bi se sastajale da planiraju pobunu protiv onih koji su ih uhvatili ili protiv drugih revolucionarnih skupina. Povremeno bi izbila revolucija i tada bi jedna grupa uništila drugu, ili bi čuvari bili pobijeni, a zatim bi na njihovo mjesto došli drugi. Kako je istraživao okolicu, pridošlica opazi lava koji je izgledao uvijek uronjen u svoje misli, samac koji nije pripadao nijednoj skupini i od svakog se držao po strani. Bilo je nešto neobično u tom lavu što je u drugima budilo divljenje i općenito neprijateljstvo, jer je njegova prisutnost budila strah i sumnju u samog sebe. On reče pridošlici: "Nemoj pristupiti ni jednoj skupini. Te bijedne budale bave se svim i svačim, samo ne bitnim." "A što je to?" upita pridošlica. "Ispitati narav ograde."
Zavirimo u svoju nutrinu, ispitajmo svoju ljudsku narav i postanimo svjesni da nas iza tjelesne ograde čeka vječnost.
| Pregleda: | 901 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
Ne brini se oko toga da budeš bolji od bilo koga drugoga, jer će te to samo oneraspoložiti. Umjesto toga, usredotoči se na to da budeš bolji od samoga sebe. Učini korak naprijed u odnosu na jučer. A kad dođe sutra, nađi načina da budeš još bolji. Uspoređivanje sebe s drugima samo će te odvesti u razočaranje ili aroganciju, a ništa od toga neće pozitivno utjecati na tebe. Umjesto toga, uspoređuj sebe sa sobom i tad ćeš uistinu imati nešto s čime ćeš se pozabaviti. Kad ideš za tim da postaneš bolji od sebe, nikoga ne ugrožavaš. Ti si jedinstven i daleko od uspoređivanja s bilo kime. Prestani se brinuti o uspoređivanju s drugima. Uloži svoju energiju u pozitivnu svrhu bivajući najbolji što možeš biti, a onda čak i bolji od toga.
(Ralph Marston)