Reci svojoj djeci Novo!

Ako ti je stalo do Crkve

Ako ti je stalo do Crkve ne raspredaj odveć o njoj. I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti, a koliko naplavina vremena. Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce, Isusov Govor na gori. Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskoga. Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha, obiteljske skrbi. Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju, koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju. Ne pitaj je li joj bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta ili zauzimati se za najmanje. Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja, je li vjerna svomu poslanju. Ne pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapleće o ispraznosti. Ne pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena. Budi ti Crkva koja ide ususret. I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje. Budi ti onaj po kojemu će Evanđelje prolaziti svijetom. Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta. Budi ti svima poslužitelj. Budi ti onaj koji će održavati Božju prisutnost, Božju malenost. Budi ti kruh koji se lomi i razdaje. Budi ti žarke i postojane vjere. Budi ti blaga i ponizna srca. Ti, ti učini sve što je do tebe, da Isus, kad ponovno dođe, nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko, na zemlji. U Crkvi. (Stjepan Lice)

Optimisti danas

U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.

Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.

Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.

Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?

Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"

Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.

Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.

Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.

A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.

O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.

To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.

Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.

nepoznati autor