Tri ptice Novo!
0 preuzimanja
Jednog je dana jedna dobroćudna labudica pronašla tri jaja, ostavljena na obali rijeke. Uzela ih je i stavila u svoje gnijezdo i čuvala sve dok se nisu izlegli. Iz prvog jajeta izlegao se orao, iz drugog bijela golubica, a iz trećeg vrabac. Kad su bili spremni za let, labudica je uzela tri mala ptića na svoja široka leđa i smjestila ih na greben u planinama.
Ni jedno od ovo troje nije ništa zapamtilo od leta, iz jednostavnog razloga, jer nisu ništa ni vidjeli. Prestrašeni držali su oči zatvorene cijelo vrijeme svog putovanja. Kad su došli na svoje odredište labudica im je rekla da ih na neko vrijeme mora ostaviti. Ali neka ne brinu. Ona će se opet vratiti i povesti ih na prekrasno putovanje u zemlju gdje sunce nikad ne zalazi i gdje nema niti bolesti niti starenja. U međuvremenu trebaju naučiti letjeti. „Sve će vam postati moguće kad jednom naučite letjeti“ – reče im. Tada više nema granica. Veoma je lako i vrlo jednostavno. To je sve što morate učiniti. Nakon tih riječi raširila je svoja ogromna krila i poletjela, vinuvši se u visine preko planina.
Tri ptića osjećala su se osamljeno nakon što ih je labudica napustila. Dugo su stajali oklijevajući. Hodali su do litice i pogledavali prijeko. Ispod nije bilo ništa, osim ponora. Prilično obeshrabrujuće. Orao je bio prvi koji je uzletio. Golubica i vrabac su ga gledali s velikim strahom kad je raširio svoja krila i poletio preko ponora. Ali su bili oduševljeni videći kako je nakon nekoliko trenutaka velike nesigurnosti, kad je izgledalo kao da pada na zemlju poput kamena, uspio postići kontrolu, napravio jedan polukrug i pridružio im se na grebenu.
„Labudica je bila u pravu“ – reče orao. Stvarno je lako. Ponovno je uzletio, ovaj put je smjelo letio dalje, preko ponora. Uskoro je i golubica uzletjela, a kad se vratila na greben ponovila je ono isto što je rekao i orao. Uskoro su i orao i golubica letjeli potpuno slobodno. Ali mali vrabac je odbijao uzletjeti. Ovo dvoje ga je pokušavalo nagovoriti, ali bez uspjeha.
„Previše je opasno“ - vikao je –„za vas dvoje je to lako. Vi oboje imate jaka krila. A pogledajte kako su moja mala. Ona me ne mogu držati u zraku.“„Ali pogledaj kako si ti malen“ – reče orao dobrohotno – „Naravno da će te držati u zraku. I mi ćemo te pridržati, iako to neće biti potrebno.“ Ali vrabac je odbio. U danima i tjednima koji su slijedili, orao i golubica su letjeli sve dalje i dalje. Bez obzira koliko daleko odletjeli uvijek su se vraćali kući prije mraka. U početku nisu imali drugi cilj osim uživati u samom letenju. Jeli su i spavali samo onoliko koliko im je bilo potrebno da imaju snage letjeti. Svaki put kad bi se vratili ispričali bi vrapcu sve prekrasne prizore koje su vidjeli. A onda je život postao malo složeniji, ali i zanimljiviji. Orao je bio zgrožen kad je otkrio da ga se sve ostale ptice boje, a i priličan broj životinja. Čim ga ugledaju ptice odlete u šumu, a male životinje brzo bježe u rupe i brloge. Nije mu se to svidjelo te je odlučio pomagati svim malim stvorenjima koja se ne mogu sama obraniti. Jednog dana je došao na greben s pričom kako je otjerao jastreba kad se ovaj htio oboriti na vrapca. Drugi dan je ispričao kako je spasio mlado janje od vrana koje su ga napale. I golubica je doživjela lijepo iskustvo. Jednog dana je sletjela na drvo blizu mjesta gdje su se dva seljaka oštro prepirala. Kad ju je jedan od njih ugledao onako bijelu na snijegu uzviknuo je: „Pogledaj! Ta golubica nam govori da trebamo živjeti u miru jedan s drugim. Učinimo tako.“ I pružiše si ruke, a golubica bijaše veoma sretna. Od tada je uvijek sebe doživljavala kao glasnicu mira i dobrohotnosti. Ovo je dalo jednu novu dimenziju njenom letenju.
Cijelo to vrijeme vrabac se odlučno i tvrdoglavo držao grebena. Otkrio je komadić zemlje bogat crvićima i svakim danom je bivao sve deblji. Što je bivao deblji bivao je i ljeniji. A što je bio ljeniji to ga je sve manje privlačila misao na letenje. Načinio si je toplo, ugodno gnijezdo u pukotini, zaštićeno od vjetra i kiše. Njegova filozofija je postala: „Učini život ugodnim.“ Još k tome je, s vremena na vrijeme, ogorčeno prigovarao svojim prijateljima kako je život nepravedan, posebno prema vrapcima.
A onda jednog dana dok su se njih troje odmarali na grebenu, vratila se labudica. Orao i golubica su joj se veoma obradovali. „Jeste li spremni poći sa mnom u zemlju gdje sunce vječno sja?“ – upitala je labudica. „Da!“ – zavikao je orao oduševljeno. „Da!“ – oduševljeno je povikala i golubica. „A što je s tobom mali vrapčiću? Ti ne ideš?“ „Ne mogu“ – reče vrabac neraspoloženo. „Kako to misliš da ne možeš?“ „Zato što nisam naučio letjeti.“ „Što?!? Nisi naučio letjeti? Želiš reći da si zanemario jedinu stvar koja pticu čini pticom? Pa što si onda radio sve ovo vrijeme? Pretpostavljam da si se prejedao i izležavao na suncu?“ Vrabac nije odgovorio. „Žao mi je, ali za tebe se sada više ništa ne može učiniti“ – reče labudica. Okrenuvši se orlu i golubici reče: „Idemo. Dug je put pred nama koji moramo prijeći prije nego se smrači.“ Čuvši to vrabac pogleda u svoja dva prijatelja i upita ih: „Nećete se ponovno vratiti kući?“ „Mi upravo idemo kući“ – odgovoriše jednoglasno. Nakon toga njih troje poletješe, ostavljajući vrapca na grebenu. Kako su oni odmicali, vrabac je polako došao do ruba, i pogledavajući preko pokuša se slabašnim naporom baciti u zrak. Ali nije uspio i ubrzo se ponovno odovuče od ruba.
Stajao je gledajući ih na nebu kako postaju sve manji i manji sve dok ih konačno vrh planine nije zauvijek odijelio od njega. Tada je znao što je prava usamljenost, jer nije više imao društva osim crvića. Onaj tko nikad ne napusti dom nema se gdje vratiti.
"Show us the way"
| Pregleda: | 1006 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Topla i istinita priča o Božiću iz polovine šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, koja nas vraća u prošlost istovremeno upućujući i na ono bezvremensko i bitno u slavljenju svetkovine Kristova rođenja.
Ne izmišljam; sve što pišem sam doživjeh i još sam pod dojmom posljednjeg doživljaja. Sitnica, sve sitnice, ali život je sav satkan od sitnica, i male stvari sile nas više puta da razmišljamo o velikima, jer se veliki problemi redovito odrazuju na bezbroj sitnih stvari.
Eto, sutra je prva nedjelja adventa, i misao leti k Božiću. Ta zato i jest advent, da nas pripravi na blagdan Kristova rođenja. A za nas Hrvate Božić znači također bezbroj uspomena, Božić je za nas i božićna pjesma, čitav niz božićnih pjesama, sve božićne pjesme - i naši ih vjernici žele sve vidjeti u molitveniku, u zbirci pjesama; makar i ne bilo koje druge omiljele pjesme, ali božićna ne smije izostati ni jedna.
I ja se zaželjeh pjesme, božićne, lijepe i lijepo izvedene i pođoh u grad potražiti gramofonsku ploču s hrvatskim božićnim pjesmama. Iluzija! Kako ti pada na pamet da u Rimu tražiš takove stvari? - mogao bi netko primijetiti. Ali nije baš tako bestemeljna moja nada, jer mi prošle godine jedan prijatelj reče, da je vidio u jednom od najvećih rimskih magazina ploču s hrvatskim božićnim pjesmama u izvedbi zbora zagrebačkog radija. Nisam bio siguran u kojem je od dvaju najvećih magazina - Rinascente ili CIM - moj prijatelj vidio spomenutu ploču, stoga odlučih prošetati se do obaju dućana. I već se u sebi veselih duhovnom užitku što će mi ga gramofonska ploča priuštiti, uvjeren da će izvedba zbora Radio-Zagreba biti savršena.
I dok sam u sumrak hodao rimskim ulicama, oživljavao sam uspomene na prijatelja koji me je upozorio na gramofonsku ploču, a koji je prošle godine proveo božićne praznike u Dalmaciji. Nije Hrvat nego iz hladne Danske, ali živahan kao da je Mediteranac. Rođen u protestantskoj obitelji, kad je postao punoljetan, prešao je na katolicizam i u želji da bude što korisniji svojoj okolini, posebno omladini, postao je svećenik. Sve je više škole svršio u Parizu, a u Rim je došao na specijalizaciju. Urednik je i jedne katoličke revije, a u mlađim je danima imao ambicije postati direktor orkestra. I eto, taj simpatični Nordijac, koji je u sebi sjedinio i filozofa i umjetnika i koji je, za razliku od mnogih turista, otvorenih očiju prošao kroz naše krajeve, štošta zapazio što drugima izbjegne, divio se ljepoti prirode, bogatstvu historijskih uspomena (uostalom, Danci su nas zadužili iskopavanjem starokršćanskih solinskih ruševina!), suosjećao sa siromašnim narodom, čudio se stupnju bezbrižnosti namještenika u dućanima, uočio zamršenost crkvene problematike i drugo - taj isti, na moje pitanje, što ga se najljepše dojmilo na njegovu putovanju kroz Dalmaciju, smjesta je odgovorio: »Ponoćka u splitskoj katedrali«. Na daljnja pitanja precizirao je da ga se najviše dojmila pjesma »U se vrime godišta«. Nije on razumio riječi, ali ono oduševljeno pjevanje svega puka, poslije poslanice, ostavilo je na njega neizbrisiv utisak, bio je to za nj jedan od najdubljih religioznih doživljaja u životu. I kad mi je o tome pripovijedao, počeo je pjevati melodiju i rukom dirigirati. Kojem Hrvatu ne bi srce zaigralo, slušajući stranca, koji je upoznao više kultura i istančana je glazbenog ukusa, onako oduševljeno opisivati svoje božićne dojmove u Hrvatskoj!
No stvar nije time završila. On je htio imati gramofonsku ploču s našim božićnim pjesmama i pošao ju je u dućan potražiti. Uspio je, nešto francuski nešto engleski, dati do znanja što traži. Odgovor mu je bio - suhi: »Mi takvih stvari nemamo!«, popraćen pogledom punim čuđenja, kao da mu je namještenica htjela reći: »Čovječe, zar ne znaš kakova je naša socijalistička stvarnost? Ta kod nas nema službeno Božića! Ni božićnih pjesama na gramofonskoj ploči, jer - ploče producira država, a država je partija, a partija je proglasila da nema ni Boga, ni Božića…« I tako je naš dobri Danac, nakon susreta s Božjim pukom u katedrali susreo - socijalističku stvarnost, koja mu je onemogućila da ponese trajnu uspomenu na svoj najdublji i najljepši doživljaj u našoj domovini, uspomenu kojom bi bio širio dobar glas našem narodu u dalekoj zemlji Danskoj omogućujući svojim prijateljima da i oni u neku ruku dožive ljepotu naše pjesme, koja je kroz stoljeća odgajala naš puk…
Evo me stigoh u prvi dućan, u veliku palaču Rinascente. Pri ulazu zapitah za odjel gramofonskih ploča i uputih se u podzemni dio zgrade. Pogledah najprije sam izložene ploče: na stotine ih je, ali me ovaj čas nijedna od njih ne zanima. Moja je misao samo o ploči zagrebačkog radio-zbora s božićnim pjesmama. Kako? Zar si već zaboravio da u socijalističkoj stvarnosti nema mjesta za takove stvari? Da, ali u socijalističkoj stvarnosti ima mjesta za dolar, i trebaju ga i te kako, pa ako ga se može dobiti eksportiranjem gramofonskih ploča s božićnim pjesmama, zašto ne? Sve je dobro, što služi svrsi, pa i svetinje, naravno samo kao roba za eksport.
Približim se jednoj namještenici i pitam: »Imate li hrvatske božićne pjesme u izvedbi zagrebačkog radiozbora?« Morao sam pitanje ponoviti, a ona je digla iglu s gramofonske ploče, što ju je onaj čas slušala, i nastojala shvatiti moje neobično pitanje. Velim - neobično, jer se iz njezina pogleda vidjelo da je moje pitanje za nju zbilja nešto neobično. »Imamo obične božićne pjesme«, reče mi, a ja nadodah: »Talijanske?« »Da, talijanske«, ponovi ona. Vjerojatno je po prvi put čula da postoje neke hrvatske pjesme - canti natalizi croati, i te svakako za nju nisu obične - canti ordinari! Vrlo ljubezno mi je rekla da oni nemaju pjesama koje ja tražim, a kad sam inzistirao, da mi je jedan prijatelj rekao da je vidio, čini mi se, kod njih takovu ploču, kao da joj je bilo neugodno ponovo zanijekati… Nato rekoh: »Naravno, da imate tu ploču, barem vi biste to znali«. »Sigurno«, odgovori gospojica. Pozdravih i odoh prema velikom magazinu CIM.
Ista procedura, isti odgovori, samo ovaj put naiđoh na jednog otmjenog mladića, koji je s još većim iznenađenjem saslušao moje pitanje. I njemu protumačih kako sam čuo da imaju tu ploču, da se radi o izvedbi zagrebačkog radio-zbora. Kad čovjeku dođeš s ovako točnim podacima, njegovo se početno čuđenje spontano pretvori u stanovitu skromnost, jer vidi da ima stvari koje drugi znaju, a njemu su nepoznate. Ali ne može protiv činjenice, on te ploče nema pa nema, i meni ne ostaje nego vratiti se odakle sam i došao.
Već se spustio mrak, promet je po ulicama postao intenzivniji i kaotičniji; odlučio sam se pješice vratiti kući, kako sam i došao, sam sa svojim mislima i ponešto mučnim dojmovima. Eno, mislio sam, stranac u Hrvatskoj traži gramofonsku ploču s hrvatskim božićnim pjesmama i ne nalazi je; još ga čudno gledaju što uopće takvo što traži… Hrvat traži istu ploču u stranom svijetu - istina, Rim za Hrvata nije stran, ali je Hrvat Rimu nepoznat, no i njegovo je traženje uzaludno…
Uronjen u razmišljanje slijedio sam rijeku svijeta, ali nikoga nisam vidio… bio sam potpuno sam…
Već sam prevalio dobar dio puta i preda mnom su se pojavile linije karmelićanske crkve, u koju često zađem, i - kao da je neka vedrina počela ulaziti u moju dušu. Što se dogodilo? Ništa nova, tek opet jedna uspomena.
Lanjske godine u božićno vrijeme ušao sam u tu crkvu, dosta malenu, bez umjetničke vrijednosti - nije čudo, iz ovoga je stoljeća, ali sabranu, intimnu, tihu, i to uvečer. U polutami se molilo nekoliko osoba, koje su jedna za drugom izašle; ostao sam sam, ili bolje, mislio sam da sam sam… Osim vječnoga svjetla pred svetohraništem, jedini osvijetljeni kutić u crkvi bile su jaslice, na drugoj strani crkve. Moderne jaslice, s imitiranim ognjem, zvijezdom i mjesecom, čak i oblaci kruže po nebu - sve na električnu struju…
Već su mi od prije poznate te jaslice pa im se ovaj put nisam ni približio. Najednom, čujem kao iz daljine krasnu, najpopularniju talijansku božićnu pjesmu ”Tu scendi dalle stelle”, pjesmu Djetetu Isusu, što ju je ispjevao veliki teolog i svetac, sv. Alfonso Maria de’ Liguori (+ g. 1787). Pomislih: to je gramofonska ploča, uz jaslice, kao što se na više mjesta po rimskim crkvama nađe; s vremena na vrijeme, u određenim razmacima, čuju se potiho zvuci božićne pjesme, koji zašute istom kad su sve strofe ispjevane, da nakon stanovitog vremena počnu iznova, stvarajući u prisutnima božićno religiozno raspoloženje…
Tek mi je proletjela glavom ta misao, kadli pred kraj strofe - jedna stonatura, pogreška u pjevanju! To ne može biti gramofonska ploča! Tko bi se usudio dati u promet bilo koju ploču s pogrešnim pjevanjem! No moja sumnja kao da je iščezla, kad je počela druga kitica: lijepo, umiljato, produhovljeno pjevanje, iz daljine, postajalo je sve više prava molitva… savršena u svakom pogledu… Bum! Opet ista stonatura, na kraju druge strofe!
Sada više nemam sumnje. Okrenem se prema jaslicama i u njihovu mističnom svjetlu zamijetim konture jedne oniže starije žene, na koljenima pred jaslicama; očito je bila uvjerena da je sama u crkvi i da može slobodno u pjesmu izliti svoju molitvu, svoju ljubav prema Djetetu.
Treća, četvrta,… posljednja kitica: uvijek ista ljepota i - uvijek ista stonatura! Ne maknuh se s mjesta, da ne pomutim njezinu radost. Kad se je napjevala, još je ostala kratko vrijeme u molitvi, digla se i otišla. Ne znam, je li me pri izlasku vidjela. Njezina je pjesma i dalje odzvanjala u mojim ušima, bolje rečeno u mojoj duši, gdje se pretvarala također u molitvu…
I sada, nakon godinu dana, kao da je opet čujem, i to sve razgovjetnije, sve bliže, što se više približavam crkvi otaca karmelićana. Tko će me zadržati da ne uđem u crkvu i u duhu još jedanput doživim ljepotu one pjesme-molitve, koju nijedna gramofonska ploča nije u stanju zamijeniti! Divan je izum gramofonska ploča, ali njoj nedostaje srce, ljubav…
Gospodine, živjeli smo kroz stoljeća bez gramofonskih ploča, ali nismo živjeli bez pjesme, nismo mogli živjeti bez pjesme, jer gdje je srca i ljubavi, tu je i pjesma. Mi smo te upoznali, i kroz pjesmu smo te sve bolje upoznavali; vjerovali smo u te Boga-čovjeka, Božića, i pjesmom smo svoju vjeru ispovijedali; ljubili smo te i u pjesmi smo ti svoju ljubav očitovali. Generacije nisu znale ni čitati ni pisati, ali su znale pjevati, i vjerovati, i ljubiti, a to je glavno, jer to je život, najviši stupanj života u svemiru. I bile su sretne, u dnu duše sretne, ne na površini, kao što mnogi danas izgledaju da su sretni, a nisu.
I danas još mnogi pjevaju, i ovog će Božića u našim crkvama, u domovini i gdje god bude Hrvata po svijetu, zaoriti božićna pjesma, ona pjesma koju nijedna ploča ne može prenijeti, jer ploča registrira zvuk, ali ne registrira zanos, oduševljenje, vjeru, ljubav, radost…
Ali, Gospodine, koliko ih je koji više ne pjevaju božićne pjesme! U kolikima je presušio izvor božićne radosti! Nisu time postali sretniji; i kao da im je krivo što još ima onih koji su sretni i pjevaju, htjeli bi ih udaljiti od izvora sreće… Ne dopusti, Gospodine, da se to dogodi. Neka budemo bez božićnih gramofonskih ploča, ali da ne ostanemo bez srdaca koja će te kroz pjesmu slaviti i ljubiti, kroz našu lijepu božićnu pjesmu.
(Ova je istinita pripovijest napisana u iseljeništvu, u Rimu, u adventu 1966. i objavljena u časopisu Novi život (Rim), 4/1966, pod inicijalima dv (= don Fabijan Veraja). Autor je u ono doba bio u službi Svete Stolice, u Kongregaciji obreda. U njegovu je društvu splitski biskup mons. Frane Franić, za vrijeme II. Vatikanskog koncila, upoznao danskog svećenika, o kojemu je riječ u pripovijesti, i pozvao ga da posjeti Split, što je ovaj i učinio 1965. godine.)
tekst preuzet sa http://www.bitno.net
Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanje kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka."
Bilo bi puno više "volim te" umjesto "žao mi je".
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
Prestanimo brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.
(Erma Bombeck - napisala kada je otkrila da umire od raka.)