Unutarnja sloboda - priča o dragom kamenu Novo!

Jedne godine, uoči Božića, mali siromašan dječak usnuo je da mu je došao mali Isus i donio mu dar kako bi ga razveselio.

Njegova je majka bila siromašna udovica. U sobici gdje su stanovali nije bilo ni pokrova nad ognjištem. Nisu oni ni trebali kuhati jer su se hranili kruhom koji bi isprosili. Kako bi Isus ušao?

Razbijajući tako svoju glavicu, djetetu pade na pamet da s vanjske strane prozora stavi svoju poderanu cipelu: tu bi Isus, kad bude prolazio, mogao staviti svoj dar.

I tako, dok se njegova majka umorna odmarala, uze dječak svoju cipelu i stavi je na prozor. Zatim legne i zaspi. Sanjao je o pijetlu na ražnju, što ga je dan prije vidio u pečenjarnici, zatim o narančama, pa o malim orguljama koje su svirale, svirale, svirale…

No, umjesto orgulja, kad se probudio, čuo je kako zvone zvona najavljujući blagdan…

Protrljavši oči dječak se sjetio svega što mu je bilo na srce: Božića i njegovih darova. Što li mu je samo mogao mali Isus staviti u poderanu cipelu?

Skočio je sa slamnjače i potrčao k prozoru. Kružio je znatiželjnim očima amo-tamo i konačno pogledao u cipelu.

Bilo je nešto unutra, ali nije mogao dobro vidjeti što. Gurne ruku u cipelu i uzvikne: napipao je nešto mekano i hladno!... Bio je to vrapčić, napola ukočen od noćne hladnoće, koji se u zoru sklonio u cipelu kao u gnijezdo. S napola zatvorenim kapcima vrapčić je ostao šćućuren, bez ikakva znaka da bi odletio.

Dječak se još uvijek smiješio. Taj ga je mali živi vrapčić razveselio više nego bilo što drugo. Uostalom, bio je to dar od Djeteta Isusa.

Donesen u sobicu, vrapčić je izletio, raširio krila i skakutao, okrećući pametno svoju glavicu.

Uto je stigla i dječakova majka koja se malo odmorila.

- Sretan Božić, dijete moje, neka te Bog blagoslovi! - reče dječaku.

- A onda opazi vrapca i upita: - Oho, što je to?

- To je dar Djeteta Isusa - uvjerljivo odgovori dječak.

I ispriča majci gdje je našao to malo biće.

- Dobro došao, siromašku! - uskliknu žena. I kako je već bila dobra doda: - Vidiš, dijete drago, kao god čovjek bio siromašan, uvijek može pomoći nekome siromašnijem od sebe!

To rekavši dade vrapčiću mrvice koje su preostale od prijašnje večeri.

MAK, prosinac 1981.

1. Uzmi dnevno par minuta vremena, budi sam u tišini. Otpusti tijelo, razum i srce.

2. Govori s Bogom, jednostavno i prirodno. Ispričaj mu sve što imaš na srcu. Govori mu svojim riječima. On ih razumije.

3. Vježbaj razgovor s Bogom, kad si kod svog svakodnevnog posla. Zatvori na par sekunda oči, tamo gdje jesi: u dućanu, za pisaćim stolom, u autobusu...

4. Sjeti se činjenice, da je Bog uvijek uza te i da ti pomaže. Ne smiješ stalno na Boga navaljivati i moliti ga za blagoslov, nego pođi od činjenice da te on želi blagosloviti.

5. Moli s uvjerenjem, da će tvoje molitve preko svih mora i planina zaštiti one koje voliš i da su oni okupani u Božjoj ljubavi.

6. Kad moliš imaj pozitivne a ne negativne misli.

7. Trebaš uvijek u molitvi utvrditi da si spreman prihvatiti Božju volju kako on to hoće.

8. Stavi kod molitve sve u Božje ruke. Moli za snagu, da možeš činiti najbolje što možeš, ostalo s punim povjerenjem prepusti Bogu.

9. Pomoli se i za one, koji te ne vole, ili koji su ti učinili zlo. To će ti dati izvanrednu snagu.

10. Dnevno izreci molitvu za tvoju domovinu i za mir u svijetu. Najjednostavnija uputa glasi: govori s Bogom tako kao da sjedi na stolici do tebe u sobi i da ti govori: Što želiš da ti učinim?

(Theodor Bovet, liječnik u Zürichu)