Vrijeme za obitelj Novo!
0 preuzimanja
- Tata! Tata koji je čitao novine promrmlja: - Ma, što je dijete? - Hoću li i ja morati čitati novine kad odrastem? - Pa naravno. - Zašto, tata? Tata nije ništa čuo jer je nastavio čitati novine. - Zašto tata? Želio bih znati! - Aaa? Što zašto? - Zašto ću i ja morati čitati novine kad budem velik? - O, moj Bože, odrastao čovjek čita novine. Pa mora se biti u tijeku događanja! - Što to znači biti u tijeku događanja, tata? - O nebesa! Dijete, to ti je kao... orijentirati se... razumiješ li? - Ne razumijem! - O tome ćemo govoriti drugi put. Sad me napokon pusti da čitam. - A zašto ti, tata, ne možeš čitati ako s tobom razgovaram? - Jer mi to smeta, dijete. Govor uvijek smeta. Uopće treba što je manje moguće govoriti, zapamti to! - Ali naš učitelj govori vrlo mnogo, tata! - E sad mi je prekipilo. Dakako, on je učitelj. Učitelji smiju govoriti. Ali djeca moraju šutjeti, razumiješ li? - Ali... ali kad u školi ne otvorim usta cijeli sat učitelj me ukori. - Ma dosta već jednom! Hoću čitati! Ako nastaviš dalje s pitanjima bit ću zreo za ludnicu! - Hoćeš li i tamo morati čitati novine? - Ne! Ne! Ne! Gospode Bože! Pa tamo nema novina! - A fino! Tada ću te tamo posjetiti i moći ću s tobom razgovarati, a da ti to ne smeta!
| Pregleda: | 1032 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Tek što su stigli u vikendicu, majka i njezin četverogodišnji sin Marko počeli su lov na pauke koji su posvuda ispleli mreže.
Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanje kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka."
Bilo bi puno više "volim te" umjesto "žao mi je".
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
Prestanimo brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.
(Erma Bombeck - napisala kada je otkrila da umire od raka.)