Iluzija jedne sove - priča o međuljudskim odnosima Novo!
0 preuzimanja
Jedna sova razočarana svojim susjedima, počela spremati torbe kako bi otišla iz grada: Mali ćuk je upita: “Kuda ćeš? Vidim da se spremaš na put...” “Odlazim na istok” - odgovori sova “Zašto odlaziš na istok?” – upita mali ćuk. – “Zar ti ovdje nije dobro?” Susjedi mrze moje hukanje, ne podnose moj glas. Zato sam odlučila otići... Na to joj ćuk reče: Ono što moraš mijenjati tvoj je kreštavi glas. Ako ga ne promijeniš, bit ćeš omražena gdje god došla. ZATO PRIJE NEGO ŠTO OPTUŽIŠ LJUDE ZA NEPRIJATELJSKO PONAŠANJE RAZMISLI ŠTO TREBAŠ KOD SEBE PROMIJENITI.
| Pregleda: | 850 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Jedan je nekulturni čovjek javno vrijeđao jednog mudraca: - Ti si bezbožnik! Ti si pijanac! Lopov!
A ovaj se samo smiješio na uvredljive riječi.
Jedan "šminker", fino odjeven, promatrao je tu scenu pa reče mudrom čovjeku:
- Kako možete tolerirati tako nešto? Zar vas ne bole te njegove riječi?
Ovaj se ponovo nasmiješi i reče: - Dođite kod mene, želim Vam nešto darovati.
Stigoše zajedno do prašnjave drvene kolibe. Mudri čovjek upali svjetlo i poče tražiti po ormaru. Izvadio je stari, iznošeni, pokidani kaput neprepoznatljive boje, tj. ostatke kaputa. Bacio ih je na svog gosta i rekao: - Probajte, sigurno će Vam dobro stajati.
Čovjek uze kaput, pogleda ga i ogorčen reče: - Što će mi ovo smeće od kaputa? Ja se lijepo i skladno odijevam. Vi ste ludi! - I baci kaput natrag.
- Vidiš - na to će mudrac - Vi ne želite prihvatiti ove prljave krpe. Tako ni ja nisam želio prihvatiti uvredljive riječi koje mi je onaj čovjek uputio.
Zato što vjerujem da je Bog nov svakim jutrom,
da i u ovom trenutku stvara svijet, a ne vjerujem u neku maglovitu i zaboravljenu prošlost...
Ja sam čovjek nade, ne zbog ljudskih razloga... Nego jednostavno - jer vjerujem da je Duh Sveti na djelu u Crkvi i u svijetu, znao to svijet ili ne. Ja sam čovjek nade jer vjerujem da je Duh Sveti zauvijek Duh Stvoritelj, koji svakoga jutra onome koji ga prima daje novu slobodu i dobru mjeru radosti i pouzdanja.
Ja sam čovjek nade jer znam da je povijest Crkve duga povijest prepuna divnih djela Duha Svetoga. Pomislite na proroke i svece, koji u tjeskobnim časovima bijahu divno oruđe milosti i na put nam baciše snop novoga svjetla. Vjerujem u neočekivana djela Duha Svetoga. Jedno je Ivan XXIII. I Koncil. Nismo se nadali ni jednom ni drugom.
Zar smijemo misliti da se danas Bog u svojoj dovitljivosti iscrpio? Nadati se - to je dužnost, a ne luksuz. Nadati se - to ne znači sanjariti, upravo obrnuto: nadom ćemo snove preobraziti u stvarnost.
Blaženi koji se usuđuju sanjati a spremni su platiti veliku cijenu da njihov san u životu čovjeka postane stvarnost.
Bruxelski nadbiskup L. J. Suenens