Priča o jednoj učiteljici Novo!
0 preuzimanja
Postoji jedna priča o učiteljici iz osnovne škole. Ime joj je gospođa Thompson.
Jednom prilikom, dok je stajala pred učenicima 5-og razreda prvog dana škole, izjavila je djeci jednu laž. Pogledavši svoje učenike, rekla je kako ih sve podjednako voli.
No, bilo je to nemoguće, jer je u prvoj klupi, zavaljen u svoju stolicu, sjedio mališan imenom Teddy Stoddard. Gđa. Thompson viđala je Teddija godinu ranije i primijetila da se nije puno igrao sa ostalom djecom, odjeća mu je bila neuredna i uvijek je bio prljav.
Teddy je ponekad bio neugodan, što je rezultiralo time da je gđa. Thompson s užitkom markirala njegove ispite debelom crvenom olovkom, križajući papire i konačno, zaokružujući veliko "1" na vrhu.
Škola u kojoj je poučavala gđa. Thompson, zahtijevala je od nje da pregleda sve stare bilješke za svakog učenika; Teddijeve je ostavila za kraj. Ipak, čitajući njegove bilješke, vrlo se iznenadila.
Teddijeva učiteljica iz prvog razreda napisala je "Teddy je vedro i nasmijano dijete. Uredno obavlja zadatke i ima dobro vladanje…svojim prisustvom unosi radost u sredinu".
Učiteljica iz drugog razreda zapisala je: "Teddy je odličan učenik, prijatelji u razredu jako ga vole, ali je on uznemiren zbog toga što mu je majka teško bolesna i život kod kuće mu je stresan". Učiteljica iz trećeg razreda zabilježila je ovo: "Teško ga je pogodila smrt majke. I dalje se trudi dati najbolje od sebe, ali mu otac ne posvećuje previše pozornosti. Ako se uskoro nešto ne poduzme, njegov obiteljski život uvelike će utjecati na njega".
Teddijeva učiteljica iz četvrtog razreda napisala je: "Teddy je povučen i ne pokazuje puno interesa za školu. Nema puno prijatelja i ponekad spava u razredu".
No sada je gđa. Thompson shvatila problem i osjetila se posramljeno.
Osjećala se još gore kada su joj svi učenici donijeli Božićne poklone zamotane u ukrasni papir i šarene vrpce, osim Teddija.
Njegov poklon bio je nevješto umotan u debeli, smeđi papir koji mu je preostao od kupovine.
Gđu. Thompson zaboljelo je kada je morala otvoriti taj poklon pred razredom.
Neka djeca počela su se glasno smijati kada je iz papira izvadila narukvicu od umjetnih dijamanata na kojoj je nekoliko ukrasa nedostajalo i polupraznu bočicu parfema.
Dječji smijeh je utihnuo jer učiteljica se oduševila narukvicom, stavila ju na ruku, i poprskala malo parfema na zglavak.
Teddy Stoddard je ostao u školi par minuta nakon nastave samo da joj kaže: "Gđo. Thompson, danas mirišite baš kao što je moja mama nekada mirisala".
Nakon što su djeca napustila razred, plakala je još sat vremena. Od tada je posebnu pažnju posvećivala Teddiju. Dok je radila s njim, djelovao je kao da mu je um živnuo.
Što ga je više ohrabrivala, on je brže napredovao. Do kraja godine, Teddy je postao jedan od najuspješnijih učenika u razredu i, unatoč laži da će sve učenike podjednako voljeti, Teddy je postao njen "ljubimac".
Godinu dana kasnije, našla je poruku ispod vrata - od Teddija. Napisao je da je ona najbolja učiteljica koju je ikada u životu imao.
Nakon šest godina ponovno je dobila poruku od Teddija. Napisao je da je završio srednju školu, s jako dobrim uspjehom, te da mu je ona još uvijek najbolja učiteljica koju je imao u cijelom svom životu.
Nakon četiri godine, stiglo je sljedeće pismo u kojem je pisao da je nastavio sa školovanjem. Iako je ponekad znalo biti teško, uhvatio se s time u koštac i uskoro će diplomirati kao najbolji student na fakultetu. Ponovio je gđi. Thompson da mu je ona još uvijek najomiljenija i najbolja učiteljica koju je imao cijeli život.
Nakon toga, prošlo je još četiri godine do sljedećeg Teddijevog pisma. Ovog puta, pisao je o svojoj odluci da nakon uspješno završenog dodiplomskog studija, nastavlja još malo dalje sa studiranjem.
Ponovno je naglasio da mu je ona još uvijek najbolja i najomiljenija učiteljica koju je ikada imao. Njegovo ime sada je bilo nešto duže. Stajao je potpis, magistar Theodore F. Stoddard.
Priči još uvijek nije kraj. Kao što već pretpostavljate, sljedećeg proljeća stiglo je još jedno pismo. Teddy piše da je upoznao djevojku i da planiraju vjenčanje.
Otac mu je preminuo prije nekoliko godina, pa je predložio gđi. Thompson da na vjenčanju sjedi na počasnom mjestu rezerviranom za majku mladenca.
Naravno, gđa.Thompson je prihvatila prijedlog. I pogodite što? Nosila je onu narukvicu, istu onu na kojoj je nedostajalo nekoliko lažnih dijamanata.
Pobrinula se i da nosi parfem za kojeg se Teddy sjeća da ga je nosila njegova majka na posljednji Božić koji su proveli zajedno.
Zagrlivši se, dr. Stoddard je šapnuo gđi. Thompson na uho, "Hvala Vam, gđo. Thompson, jer ste vjerovali u mene. Od srca Vam hvala zato jer ste učinili da se osjećam važan i pokazali mi da mogu utjecati na život". Sa suzama u očima, Gđa. Thompson mu je odgovorila: "Ne, Teddy. Ti si bio onaj koji me naučio da mogu utjecati. Nisam znala podučavati sve dok nisam srela tebe ".
| Pregleda: | 709 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
"Moj otac je šef policije. Ako me budeš tukao, strpat će te u zatvor." Rečenica koju često čujemo iz usta trogodišnjaka ili četverogodišnjaka rijetko je istinita. Treba li ozbiljno shvatiti ove male laži koje djeca izgovaraju?
Lagati znači razlikovati istinu od laži, stvarnost od mašte. Za malu djecu ta razlika uopće ne postoji. To što dijete govori poput čarolije se pretvara u istinu. Uostalom, nije li isto tako kad se dijete igra? Djevojčica vodi lutku u kupovinu, u park ili liječniku, a da ne izađe iz svoje sobe.
Dječja izmišljanja su normalna i čine dio djetetova psihomotornog razvoja. Iako su riječi što ih dijete izgovara lažne, one su ipak posuđene iz određene realnosti. Primjerice, otac malog hvalisavca nije policajac, no to je dobra izmišljotina. Policajac zaustavlja one koji čine nedjela i dječak je upotrijebio laž da se zaštiti.
Do četvrte godine života dijete misli da je rastužiti majku gore nego lagati. Prema tome, kad učini glupost radije će reći da nije kriv, samo da mama ne bude tužna.
Oko šeste ili sedme godine života, dijete već vrlo dobro shvaća što je laganje. Neka djeca shvaćaju smisao te riječi mnogo ranije nego im roditelji objasne. Dijete se u tim godinama služi lažima jer je to - praktično. Laž mu pomaže da izbjegne kaznu, da sakrije loše ocjene i da se pravi važno pred prijateljima. Srećom, malo je djece koja redovito lažu, iako se neka služe lažima češće od drugih. Niža intelektualna razina utječe na pribjegavanje lažima u svrhu kompenzacije, tvrde dječji psiholozi.
U svakoj dobi dijete oponaša ponašanje roditelja. Mali dječak popravlja svoj kamion kao što njegov otac popravlja auto. Kako raste, dijete više ne imitira samo u igrama, nego u riječima i djelima. Roditelji su uzor savršenstva za svoje dijete. Zato je važno pokazati dobar primjer. Uvijek govoriti istinu, prilagođenu djetetovim godinama i situaciji. Na taj način se pridobija djetetovo povjerenje. Snaga tog osjećaja sigurnosti smanjit će u djetetu iskušenje da prevari. Djetetu je potrebno objasniti da biti pošten i uvijek govoriti istinu znači poštivati i sebe i druge. Time se dijete uči da nema samo sebi što predbacivati. No, to je moguće isključivo u okruženju u kojem se dijete osjeća sasvim sigurno, a što ovisi o ponašanju odraslih. Razgovor i objašnjenja često su korisniji od vikanja ili kažnjavanja. Da bi dijete moglo priznati lošu ocjenu ili kolektivnu kaznu u školi, treba ga osloboditi straha od kazne. Naravno, to ne znači biti ravnodušani i takve stvari prihvaćati bez riječi, no s pretjernom strogošću roditelja dijete postaje podmuklo zbog straha od kazne.
Teško je biti pun povjerenja kad majka najavi rutinski posjet liječniku, a sve završi cijepljenjem. Kako priznati lošu ocjenu, ako je obećan miran razgovor, a na kraju se pretvori u galamu? Što bi trebao misliti ako ga nagovarate da laže na telefon kako trenutno niste kod kuće? Malo je roditelja koji mogu mirne savjesti reći da nikada nisu bili ni u jednoj od ovih situacija, iako nemaju osjećaj da lažu svojoj djeci.
Rijetka su djeca "rođeni lažljivci". Takvima je sigurno potrebna pomoć psihologa. Drugi su uznemireni, zabrinuti, i lažu od straha pred kaznom. Varaju jer se boje odraslih, koji su ili previše strogi ili ne znaju komunicirati sa svojim djetetom. Odgoj temeljen na uzajamnom povjerenju uglavnom uklanja ovu ružnu dječju naviku.
Zanimljivo je da djeca znaju kako Pepeljuga, Snjeguljica ili vilenjaci ne postoje, ali vole slušati priče o njima. No, ona sanjaju i o mišu koji dolazi po zubić i posjetu Djeda Božićnjaka. Istinu o njima lako će prihvatiti ako znaju da će i dalje dobivati darove. Ali ako im istinu otkrije npr. prijatelj iz razreda dijete se može osjetiti prevareno od strane roditelja.
Kako izgleda vjera u ranoj mladosti od 13. do 18. godine života? Svećenici se čude kad nedjeljom primijete da u crkvi više nema onih četa prvopričesnika i krizmanika, ima ih samo sasvim neznatan broj. Što je uzrok tomu?
- Djeca u osnovnoj školi ne znaju svoj unutarnji život ni za unutarnji život drugih, ne znaju za svoje nagone i motive svoga ponašanja. Njih zanimaju samo izvanjske činjenice a ne unutarnji pokretači tih činjenica koji su njima nepoznati. Ali već u 13. godini života s nastupom puberteta događaju se i u tijelu i u osjećajnom životu mladih ljudi velike promjene. Tada počinju primjećivati svoj unutarnji svijet i zanimati se za misli i osjećaje drugih ljudi, javljaju se prve veze, dugi razgovori, prijateljstva i ljubavi. Sada sve to postaje toliko zanimljivo da se Bog potiskuje u pozadinu. Ali ima još nešto veoma važno. U to doba mladi traže neki ideal koji bi nasljedovali. Mogu to biti i roditelji, učitelji, ali i oni koje mediji i ulica veličaju. Nažalost, mogu to biti i kriminalci, narkomani, revolucionari. Da bi ga se upropastilo, često je dovoljno reći mladom čovjeku: "Ako si pravi dečko, učini to i to, ili probaj to i to." Sada se pitamo: gdje su oni koji proživljavaju svoju vjeru tako da bi mladimo mogli biti privlačni? Što mladi nalaze kod svojih djedova i baka, kod svojih roditelja? Vrlo često vjeru bez idealizma i oduševljenja, vjeru punu straha i mnogih obveza. Može se dogoditi i to da ideal mladih, neki učitelj ili sportaš, čak znanstvenik, ne drži ništa do vjere, pa onda nije nikakvo čudo da će je zanemariti i oni koji u njima vide svoj ideal za nasljedovanje.
Vjera se pali od vjere a vjeru može upalili onaj čija je vjera živa i zrela.
preuzeto sa sv_juraj.com