Anđeli s jednim krilom Novo!
0 preuzimanja
Istinita priča iz života osoba s invaliditetom
SVI SMO MI ANĐELI S JEDNIM KRILOM.
MOŽEMO LETJETI SAMO AKO JEDNI DRUGE ZAGRLIMO.
U proljeće 1983. godine Margaret Patrick došla je u centar za rehabilitaciju starijih osoba na fizikalnu terapiju. Kad je Millie McHugh, dugogodišnja djelatnica, predstavila Margaret ostalima u Centru, primijetila je tugu u Margaretinim očima kada je ugledala glasovir. "Nešto nije u redu?". pitala je Millie.
"Ne", odgovorila je Margaret blago. "Samo pri pogledu na glasovir naviru mi sjećanja. Glazba mi je bila sve prije moždanog udara." Millie je bacila pogled na Margaretinu ukočenu desnu ruku, a žena joj je prepričala neke od najsvjetlijih trenutaka svoje karijere.
Odjednom je Millie rekla: "Pričekajte ovdje. Vratiti ću se za čas." Malo poslije došla je u pratnji niske, sjedokose žene s debelim naočalama, žena je hodala uz pomoć štapa.
"Margaret Patrick", kazala je Millie, "ovo je Ruth Eisenberg." Zatim se nasmiješila. "I ona je svirala glasovir, ali kao i Vi, ne može svirati nakon moždanog udara. Gda Eisenberg može koristiti desnu ruku, a Vi lijevu, i imam osjećaj da bi vas dvije mogle učiniti nešto prekrasno."
"Znate li Chopinov valcer u D-molu?" pitala je Ruth. Margaret je klimnula. Sjele su jedna pokraj druge na glasovirsku klupicu. Dvije zdrave ruke jedna s dugačkim, otmjenim crnim prstima, a druga s kratkim, debeljuškastim, bijelim skladno su prelazile po tipkama od ebanovine i slonovače.
Od tog su dana stotinu puta sjele za glasovir. Margaret bi svoju bespomoćnu ljevicu položila na Ruthino koljeni. Dok je Ruth zdravom rukom svirala melodiju Margaret je svojom zdravom rukom svirala pratnju. Njihovo je sviranje oduševilo televizijske gledatelje, slušatelje po crkvama i školama, u centrima za rehabilitaciju i staračkim domovima. A njih dvije dijelile su mnogo više od same glasovirske klupice. Počelo je Chopinom, Bachom i Beethovenom, a onda su otkrile da imaju više zajedničkog nego što su mogle pomisliti. Obadvije su prabake i udovice, obadvije su izgubile sina, obadvije su još mogle mnogo toga dati, ali ne jedna bez druge.
Dijeleći s Maragret glasovirsku klupicu, Ruth je čula kako kaže "Glazba mi je bila oduzeta, ali Bog mi je dao Ruth." Očito je Margaretino uvjerenje prešlo i na Ruth, a za proteklih pet godina otkako sviraju zajedno, danas Ruth kaže "Sastavila nas je Božja providnost." I to je priča o Margaret i Ruth, koje same sebe nazivaju Ebanovinom i Slonovačom.
Margaret Patrick
| Pregleda: | 1613 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Kako su nastale pustinje
U vrijeme prije ovog vremena zemlja je bila zelena. Posvuda je teklo na tisuće potočića, a oko njih raslo mnogo stabala. Zajedno su rasle smokve, naranče, datulje, limuni. Lav se na livadi igrao s janjetom, a plemena su živjela u miru, jer još ne bijahu upoznala zlo. Na početku vremena Bog je ljudima rekao: »Ovaj rascvjetali vrt pripada vama. Uživajte u njegovim plodovima. Ali pazite! Za svako vaše zlodjelo ja ću na zemlju baciti zrno pijeska, a pijeska bi moglo biti toliko da prekrije sve zelenilo, drveće i potoke.«
[caption id="attachment_20633" align="aligncenter" width="504"]
karavana u pustinji[/caption]
Ljudi su dugo poštivali Božju zapovijed, sve dok se jednoga dana nisu dvojica beduina posvađala oko neke deve. Kad je pala prva ružna riječ, Bog je na zemlju bacio zrno pijeska, no to nitko nije ni primijetio. Za ružnim riječima slijedila su djela, pa je palo mnoštvo zrnaca. Stvarale su se hrpe jedna za drugom. Ljudi su se začuđeno zaustavljali i promatrali. »Što je to?« – pitali su Gospodina. »Plod vaših zlodjela!« – odgovori Bog. »Svaki put kad učinite nepravdu, kad dignete ruku na brata, kad slažete i prevarite… zrnce pijeska past će na vaš vrt. Nastavite li tako, pijesak će prekriti cijelu zemlju.« Ljudi su se na to smijali. »Kad bismo bili i najveći zločinci, ni za milijun godina nas ne bi ugrozila ta sitna zrnca.« Ljudi su se svađali, tukli, varali jedni druge, plemena su ratovala. Pijesak je prekrivao pašnjake i oranice, zatrpani su mnogi potoci, a stoka je morala ići sve dalje u potragu za hranom. Tako je nastala pustinja. Plemena su lutala među dinama žaleći za davno izgubljenim rajem. Ponekad su sanjali da usred pustoši vide zelena prostranstva, plava jezera, cvjetne livade. Takva priviđenja nazivali su fatamorganom. Samo ondje gdje su se ljudi držali Božje zapovijedi i danas postoje palme i čisti izvori, pijesak ih ne može zatrpati, nego ih samo okružuje, kao što more okružuje otoke. Putnici ta mjesta nazivaju oazama i tu se zaustavljaju da se odmore, prisjećajući se riječi što ih je Gospodin izrekao plemenu: »Nemojte moj zeleni svijet pretvoriti u beskrajnu pustoš.«
Marokanska legenda
edan mladić za kojega se pričalo da se bavi magijom sjedio je u sveučilišnoj knjižnici s prijateljima i razgovarao o svemu i svačemu. Jedan od studenata za stolom htio je iskušati njegove magijske vještine pa ga upita: „Možeš li podignuti ovu knjigu sa stola?“