Bogataš i siromah Novo!
0 preuzimanja
Živio jednom neki bogat čovjek. Bio je široke ruke i rado je pomagao drugima. Do njega je imao kućicu siromah koji se u životu nije nagledao obilja, nego što je imao, raspoređivao bi tako da što bolje poveže kraj s krajem.
Jednom zgodom bogataš, zanesen svojim dobročinstvima, navede pred ljudima razgovor o tome tko je koliko vrijedan pa u želji da pecne svog siromašnog susjeda, reče:
- Vidiš kolikima ja pomažem? A ti, kako živiš, nemaš dovoljno ni za sebe samoga.
Siromah ga pogleda, pa odgovori: - A kad bi ti znao koliko puta sam ja ljudima u nevolji dao sve što sam imao, do posljednjeg novčića? Hajde, ti to učini samo jedanput!
Bogataš tada spusti pogled i šutke se udalji osjećajući mnoge poglede na svojim leđima.
Božidar Prosenjak
| Pregleda: | 723 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Desetogodišnji dječak odlučio je početi trenirati judo, usprkos tome što je izgubio lijevu ruku u teškoj prometnoj nesreći.
Krenulo mu je dobro, i nije mu bilo jasno zašto ga je, nakon tri mjeseca treninga, sensei (učitelj) i dalje učio samo jednom potezu.
“Sensei, zar ne bih trebao učiti i druge poteze?”, pitao je.
“Ovo je jedini potez koji znaš, ali ovo je jedini potez koji trebaš znati.” - odgovorio je sensei.
Dječak nije razumio učitelja, ali mu je vjerovao.
Nekoliko mjeseci kasnije dječak je na svom prvom turniru vrlo lako pobijedio u prva dva meča. Treći meč se pokazao težim, ali nakon nekog vremena, njegov protivnik je postao nestrpljiv i otvorio se, na što je dječak spretno iskoristio svoj jedan jedini potez i dobio i taj meč.
S tri pobjede našao se u finalu.
Ovaj put, njegov protivnik je bio veći, jači i iskusniji. Izgledalo je da je dječak u potpunosti nadjačan. Sudac je pozvao time-out. Želio je prekinuti meč, ali sensei nije dopustio.
Ubrzo nakon što je borba nastavljena, protivnik je napravio pogrešku. Istog trena, dječak je iskoristio svoj uvježbani potez i pobijedio. Postao je prvak.
Na putu kući, dječak i sensei analizirali su sve borbe. Dječak je pitao: “Sensei, kako sam osvojio ovaj turnir sa samo jednim potezom?”
“Pa osvojio si ga iz dva razloga”, rekao je sensei. “Prvo, skoro si u potpunosti ovladao jednim od najtežih poteza u džudu. A drugo, jedina poznata obrana za taj potez je da te protivnik zgrabi za lijevu ruku.”
Dječakova najveća slabost postala je njegova najveća snaga.
Na nekom je otoku bio život tako tih i miran svi su bili sretni. Odjednom je život postao težak. Svi su bili zabrinuti jer je jedna grupa ljudi stvarala nemir. Odlučili su ih izolirati na jednoj sjenovitoj strani otoka tako što će podići zid oko njih. Znali su tko je stvarao nemir: prodavači droge, ubojice, pijanci, oni koji su vršili abortuse. Tako je počela potraga za njima.
Međutim ljudi su se skrivali jer su znali da će morati napustiti svoju obitelj i sve povlastice koje su imali. Polako su ih otkrivali i pomalo izolirali. Na otoku je bio i jedan čovjek, pustinjak Ante kojega su svi smatrali svetim. Podrazumijevalo se da će i on ostati na ovoj svjetlijoj strani otoka. Međutim, on je odlučio otići na sjenovitu, izoliranu stranu otoka. Zašto? Pitali su ga uglednici otoka, sve dobri ljudi, oni koji su poštivali i provodili zakone. Ante je rekao da ni on nije bez grijeha, i on je u svom životu griješio i da osjeća da bi i on trebao biti s njima, jer nitko ne može reći da je bez grijeha. Malo po malo su ljudi uklonili ogradu.
Jesmo li i mi takvi? Gledamo li samo tuđe pogreške, a svoje ne vidimo?