Vjernost Novo!
0 preuzimanja
Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na jednom zavoju vidjeli su prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg, a nasred trga stajao zdenac s kristalno čistom vodom. Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto. “To je Nebo”, ovaj će. “Baš lijepo da smo došli u Nebo! Jako smo žedni…”
Čuvar čovjeku pokaza zdenac: “Uđi i pij koliko želiš!” “Moj pas i konj su također žedni”, čovjek će. “Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen”, odvrati čuvar. Čovjek se rastuži. Premda je bio jako žedan, nije želio piti sam. Zahvalio se čuvaru i otišao dalje. Nakon duga hoda dalje uzbrdo čovjek i životinje stigoše u seoce do kojega je pod krošnjama stabala vodila seoska staza, a pred samim vratima opet je stajao čuvar. “Dobar dan”, čovjek će čuvaru, a ovaj mu kimne glavom na pozdrav. “Ja, moj konj i moj pas jako smo žedni.” “Tu među stablima je izvor”, reče čuvar, možete piti koliko želite.” Čovjek, konj i pas priđoše i utažiše žeđ. Čovjek zahvali čuvaru, a usput upita: “Kako se zove ovo mjesto?” “Nebo”, odgovori čuvar. “Nebo?! Čuvar velebnog ulaza s mramornim vratima na koji smo ranije naišli rekao nam je da je Nebo ondje dolje!”, začuđeno će čovjek. “Ne, ono je Pakao”, reče čuvar. Čovjek bijaše zbunjen. “Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim nazivom, to je lažna obavijest i ljude zavodi u bludnju!”
“Ne, oni nam čine veliku uslugu. Ondje se zadržavaju oni koji se odriču najboljih prijatelja.”
autor nepoznat
| Pregleda: | 1674 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Sjećam se kako sam za vrijeme prošloga rata, dok sam čučao u podrumu ili bio na položaju znao imati samo jednu želju - jednu noć odspavati u vlastitom krevetu. Znao sam reći - "Bože, sve bih dao da barem jednu noć odspavam u svojoj sobi ispod tople dekice!" Što su tek govorili prognanici i izbjeglice ili što još govore?! Kad nam je netko od najmilijih bolestan isto znamo reći - "Bože, samo da ozdravi sve bi dao". Često je i kad se dvoje koji se vole a rastali su se govore - "Bože, sve bi dao da mi se vrati!"
I što kada nam se doista ispuni ta "pogodba"? Zaboravljamo da smo rekli da bi sve dali, nego na najmanji životni problem mrmljamo, gubimo vjeru, ljubav. Gube li smisao naša obećanja kada ih tako lako zaboravljamo i znamo li zahvaliti kada se konačno dočepamo kreveta, zdravlja i ljubavi.
Sve ovo kao hipotetička pitanja postavljam samome sebi...
RIZIK JE SMIJATI SE - DA NAS NE SMATRAJU LUDIM .
RIZIK JE PLAKATI - DA NAS NE SMATRAJU SENTIMENTALNIM. RIZIK JE TRAŽITI POMOĆ - DA NE POKAŽEMO SVOJE PRAVO JA. RIZIK JE POKAZATI SVOJE SNOVE I IDEJE - DA IH NE IZGUBIMO. RIZIK JE LJUBAV - DA NAM NE BUDE UZVRAĆENA. RIZIK JE ŽIVJETI - DA UMREMO. RIZIK JE NADATI SE - DA NE IZGUBIMO NADU. RIZIK JE POKUŠATI - DA NE DOŽIVIMO NEUSPJEH. RISKIRATI MORAMO JER NAJVEĆI JE RIZIK U ŽIVOTU NE RISKIRATI. ČOVJEK KOJI NE RISKIRA NE NAPRAVI NIŠTA, NEMA NIŠTA I NIJE NIŠTA. LAGANO IZBJEGNE TRPLJENJE I ŽALOST, NE MOŽE SE UČITI, OSJEĆATI, MIJENJATI SE, RASTI, LJUBITI... ŽIVJETI. UKLOPLJEN U UVJERENJA ROB JE BEZ SLOBODE. SAMO ČOVJEK KOJI RISKIRA SLOBODAN JE.