Vjernost Novo!
0 preuzimanja
Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na jednom zavoju vidjeli su prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg, a nasred trga stajao zdenac s kristalno čistom vodom. Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto. “To je Nebo”, ovaj će. “Baš lijepo da smo došli u Nebo! Jako smo žedni…”
Čuvar čovjeku pokaza zdenac: “Uđi i pij koliko želiš!” “Moj pas i konj su također žedni”, čovjek će. “Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen”, odvrati čuvar. Čovjek se rastuži. Premda je bio jako žedan, nije želio piti sam. Zahvalio se čuvaru i otišao dalje. Nakon duga hoda dalje uzbrdo čovjek i životinje stigoše u seoce do kojega je pod krošnjama stabala vodila seoska staza, a pred samim vratima opet je stajao čuvar. “Dobar dan”, čovjek će čuvaru, a ovaj mu kimne glavom na pozdrav. “Ja, moj konj i moj pas jako smo žedni.” “Tu među stablima je izvor”, reče čuvar, možete piti koliko želite.” Čovjek, konj i pas priđoše i utažiše žeđ. Čovjek zahvali čuvaru, a usput upita: “Kako se zove ovo mjesto?” “Nebo”, odgovori čuvar. “Nebo?! Čuvar velebnog ulaza s mramornim vratima na koji smo ranije naišli rekao nam je da je Nebo ondje dolje!”, začuđeno će čovjek. “Ne, ono je Pakao”, reče čuvar. Čovjek bijaše zbunjen. “Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim nazivom, to je lažna obavijest i ljude zavodi u bludnju!”
“Ne, oni nam čine veliku uslugu. Ondje se zadržavaju oni koji se odriču najboljih prijatelja.”
autor nepoznat
| Pregleda: | 752 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Priča o jednom mačevaocu (i o učenju općenito)
Mačevaoca Matajuro Jagjua poslao je otac k učitelju Bonzou.
“Ako vrijedno radim, koliko će mi biti potrebno da postanem učitelj?” - upitao je Matajuro.
“Deset godina”, rekao je Bonzo.
“Ako radim napornije”, pitao je učenik, “koliko će mi onda biti potrebno?”
Bonzo je procijenio: “Oko trideset godina.”
“Kako sad to? Prvo kažete deset, a sada trideset godina. Izdržat ću bilo kakav napor da u najkraćem vremenu ovladam ovom vještinom.”
“E”, rekao je Bonzo, “u tom slučaju bit će potrebno da sa mnom ostaneš pedeset godina. Netko tko se toliko žuri doći do rezultata rijetko brzo uči.”
autor nepoznat
Nosač vode u Kini vodu je nosio u dvjema velikim glinenim posudama koje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila cijela.