Paun i vrana - priča o sreći Novo!
0 preuzimanja
Vrana je živjela u šumi i bila je potpuno zadovoljna svojim životom. Jednog dana ugleda labuda. „Ovaj labud je tako lijep i bijel“, pomisli ona, „a ja sam crna“. „Ti si sigurno najsretnija ptica na svijetu." reče mu.
"I ja sam tako mislio dok nisam vidio papigu", odgovori labud "ona ima dvije boje i stvarno je prelijepa. Mislim da je papiga najsretnija ptica ikad stvorena". Vrana nađe papigu koja joj je objasnila "Ja sam živjela vrlo sretnim životom dok nisam ugledala pauna. Ja imam samo dvije boje dok paun ima mnogo boja". Vrana posjeti pauna u zoološkom vrtu i vidje tisuće ljudi koji se skupljaju i dive njegovoj ljepoti. Kada su ljudi otišli, vrana se približi paunu. "Dragi paune" reče "ti si tako predivan. Svakog dana tisuće ljudi te dolaze vidjeti. Kad mene vide, odmah me tjeraju od sebe. Ja mislim da si ti najsretnija ptica na svijetu". Paun odgovori "Ja sam uvijek mislio da sam najljepša i najsretnija ptica na svijetu. Ali zbog moje ljepote sam zarobljen u zoološkom. Promatrao sam zoološki vrt puno puta i primjetio da je vrana jedina ptica koja nije u kavezu. Tako da već neko vrijeme razmišljam o tome kako bih bio sretan da sam vrana jer bih mogao letjeti gdje želim".
Pouka priče: Naučimo biti sretni s onim što imamo, jer čovjek koji je zadovoljan s onim što ima najsretniji je čovjek na svijetu.
| Pregleda: | 1207 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 26. 03. 2020. |
Slični dokumenti
Jedne godine, uoči Božića, mali siromašan dječak usnuo je da mu je došao mali Isus i donio mu dar kako bi ga razveselio.
Njegova je majka bila siromašna udovica. U sobici gdje su stanovali nije bilo ni pokrova nad ognjištem. Nisu oni ni trebali kuhati jer su se hranili kruhom koji bi isprosili. Kako bi Isus ušao?
Razbijajući tako svoju glavicu, djetetu pade na pamet da s vanjske strane prozora stavi svoju poderanu cipelu: tu bi Isus, kad bude prolazio, mogao staviti svoj dar.
I tako, dok se njegova majka umorna odmarala, uze dječak svoju cipelu i stavi je na prozor. Zatim legne i zaspi. Sanjao je o pijetlu na ražnju, što ga je dan prije vidio u pečenjarnici, zatim o narančama, pa o malim orguljama koje su svirale, svirale, svirale…
No, umjesto orgulja, kad se probudio, čuo je kako zvone zvona najavljujući blagdan…
Protrljavši oči dječak se sjetio svega što mu je bilo na srce: Božića i njegovih darova. Što li mu je samo mogao mali Isus staviti u poderanu cipelu?
Skočio je sa slamnjače i potrčao k prozoru. Kružio je znatiželjnim očima amo-tamo i konačno pogledao u cipelu.
Bilo je nešto unutra, ali nije mogao dobro vidjeti što. Gurne ruku u cipelu i uzvikne: napipao je nešto mekano i hladno!... Bio je to vrapčić, napola ukočen od noćne hladnoće, koji se u zoru sklonio u cipelu kao u gnijezdo. S napola zatvorenim kapcima vrapčić je ostao šćućuren, bez ikakva znaka da bi odletio.
Dječak se još uvijek smiješio. Taj ga je mali živi vrapčić razveselio više nego bilo što drugo. Uostalom, bio je to dar od Djeteta Isusa.
Donesen u sobicu, vrapčić je izletio, raširio krila i skakutao, okrećući pametno svoju glavicu.
Uto je stigla i dječakova majka koja se malo odmorila.
- Sretan Božić, dijete moje, neka te Bog blagoslovi! - reče dječaku.
- A onda opazi vrapca i upita: - Oho, što je to?
- To je dar Djeteta Isusa - uvjerljivo odgovori dječak.
I ispriča majci gdje je našao to malo biće.
- Dobro došao, siromašku! - uskliknu žena. I kako je već bila dobra doda: - Vidiš, dijete drago, kao god čovjek bio siromašan, uvijek može pomoći nekome siromašnijem od sebe!
To rekavši dade vrapčiću mrvice koje su preostale od prijašnje večeri.
MAK, prosinac 1981.
Jedan dječak crne boje kože zadivljeno je gledao trgovca balonima na nekom sajmu. Bio je to veoma vješt trgovac koji je znao privući pažnju. Pustio je u zrak crveni balon i mnogo malih budućih kupaca je zadivljeno gledalo kako se balon diže visoko u zrak.