Zanat - poučna priča Novo!
0 preuzimanja
Svaki bi čovjek morao naučiti jedan zanat - rekla je moja prabaka i ispričala mi priču. Kasnije sam saznala da je priča perzijska. Kraljev sin zaljubio se u skromnu pastiricu. Kralj ni čuti: Što ćeš s pastiricom? Međutim, vidi da sin voli duboko i iskreno te pošalje glasnika k djevojci. Djevojka se zamisli i upita: Koji on zanat poznaje? Poslanik se nasmije i reče: Kraljevom sinu to nije potrebno. No, djevojka nije odustajala: Neka najprije nauči jedan zanat! I kraljev sin prihvati uvjet. Naučit ću plesti slamnate prostirače, različitih uzoraka i boja, s bogatim ukrasima. I bi tako. I tako se vjenčaju kraljev sin i pastirica. Jednom je kraljev sin na putovanju upao u ruke razbojnika. Računajući na najgore prozbori: Znam plesti skupocjene prostirače koji će vam donijeti mnogo novca. Razbojnici mu povjeruju i donesu slamu. Za tri je dana spleo 3 prekrasna prostirača. Odnesite ih u kraljevu palaču. Kralj zna cijeniti lijepo i dat će vam za svaki prostirač 100 zlatnika. Odnijeli su prostirače u palaču. Kralj je prepoznao rad svoga sina, a žena je odgonetnula u utkanim ukrasima mjesto gdje je zatočen. Malo potom kraljev sin se sretno vratio kući. Kad je ugledao ženu, zahvalno je kleknuo pred nju i rekao: Samo tebi imam zahvaliti što sam ostao na životu!
Perzijska priča
| Pregleda: | 1748 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 05. 2020. |
Slični dokumenti
- Upalit ću svjetlo, majko, da nam svijetli u tami - tiho reče Lucija ustajući sa stolice što je stajala pri uzglavlju kreveta presvučena čistom mirisnom posteljinom. Po blještavo bijelom jastuku rasule se ruse kose plemenite gospođe Eutihije. Trpjela je godinama od teške bolesti kojoj ne nađe lijeka ni jedan liječnik u cijeloj Siracusi (Sirakuzi).
- Snilo mi se, majko, kako treba da hodočastimo u Cataniju (Kataniju) na grob svete Agate - nastavi Lucija postavljajući svjetiljku na komodu. - Ljudi ne znaju lijeka tvojoj boljetici, ali svetica znade.
- Ako tako misliš, dušo - pristane gospođa Eutihija - pripremi odjeću i hranu pa možemo izjutra krenuti na put. Sad bih htjela zaspati. Umorna sam - reče i sklopi oči.
Lucija počne pripremati prtljagu krećući se po kući najtiše što je mogla da ne ometa majčin san.
Sljedećeg dana, tek što je sunce izišlo, kočija s Lucijom i gospođom Eutihijom napusti Siracusu. Kad se damama već počelo pričinjati kako napornom putovanju neće biti kraja, kočijaš objavi da su stigli na odredište. Pomože Luciji smjestiti stvari u prenoćište, a potom podiže gospođu Eutihiju na ruke i ponese je grobu svete Agate. Ondje je spusti na tlo, podmetne joj smotani pokrivač pod leđa i vrati se u prenoćište. Lucija klekne i počne moliti.
- Oče naš koji jesi... - izgovori i naglo umukne. Nestalo je dnevnog svjetla i posvemašnja tama ovila je nju, majku i grob svete Agate. Lucija raširi oči kušajući razabrati bilo što u mraku. Kao da je zatitralo slabašno svjetlo, učini joj se. Još više napregne vid.
I doista, prilazila joj je mlada djevojka sva u sedefastoj bjelini te se činilo kao da žar izbija iz njezina tijela.
Jesi li to ti, Agato, nikne pitanje u Lucijinu mozgu. Istog trenutka začuje u srcu odgovor: Da, ja sam. Došla sam ti reći da će tvoja majka ozdraviti, ali ti ćeš umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se?
Ne, odgovori Lucija i toga časa prikaze nestade. Sunce je tek zalazilo i nebo bijaše rumeno i zlatno.
- Zaspala si, dušo? - upita gospođa Eutihija.
- Ne, majko - reče djevojka. - Ukazala mi se sveta Agata i prorekla da ćeš ozdraviti.
Bolesnica se osmjehne i šapne: - Vjerujem.
A ono o mučeništvu Lucija prešuti.
Sonja Tomić „U iščekivanju Spasitelja“
- Čuj! - predloži neki bogataš svom siromašnom prijatelju. - Imam za tebe jedan posao. Dobro ćeš zaraditi!