Loše navike - poučna priča Novo!
0 preuzimanja
Bogati čovjek zatraži od starog učitelja da mu sina odvikne od loših navika. Učitelj povede mladića u šetnju vrtom.
Zaustavi se na jednom mjestu i zatraži od mladića da iščupa malu biljku što je rasla nedaleko od mjesta na kojem su stajali. Mladić zahvati biljku palcem i kažiprstom i iščupa je iz zemlje.
Učitelj zatim zatraži da iščupa malo veću biljku od te. Mladić malo jače povuče i iščupa i nju.
“A sada iščupaj ovu”, reče učitelj, pokazujući na jedan grm. Mladić je morao upotrijebiti svu svoju snagu da bi je iščupao, ali mu i to pođe za rukom.
“A sada iščupaj ovu”, reče starac, pokazujući na drvo trešnje. Mladić obuhvati rukama stablo i počne ga čupati iz zemlje. Ali stablo ni da se pomakne. “Pa ovo je nemoguće”, reče mladić zadihano.
“E tako ti je i s lošim navikama”, reče mu stari učitelj. “Kada su mlade, lako ih se riješiti, ali kad se razviju teško ih je iskorijeniti.”
autor nepoznat | Pregleda: | 1039 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka. Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas. Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se. Za moju pripovjedačicu to je bilo previše. - Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče. Pogledao sam ju i rekao: - Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?! Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj: - Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi… U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom. Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo. Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, izgubljen je dan. Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar. Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati. (Stjepan Lice)
Jednom u jedan grad došao je prorok i počeo vikati na najvećem gradskom trgu kako je potrebna promjena u životnom hodu grada. Prorok je vikao i vikao i poprilično mnoštvo je dolazilo čuti ga, iako više iz radoznalosti nego li zbog istinskoga zanimanja.
