Priča bivšeg ovisnika Novo!
0 preuzimanja
Jedna žrtva droge manje! Zovem se Franc Huber. Ja sam izbavljen iz pakla droge. Bio sam potencijalni mrtvac. Nakon dvadeset godina u drogi želio sam još samo umrijeti. Amsterdam - jednosmjerna ulica za ovisnike. Moja životna snaga istrošila se u vrtlogu slobode, zatvora i psihijatrije. Oko mene je bila samo bijeda. Svi su mi prijatelji visjeli na igli ili pak ležali na groblju. Ufiksao sam si zrak u venu. No preživio sam taj pokušaj samoubojstva. Hodao sam dalje ulicama Amsterdama vođen strašću za drogom kao daljinskim upravljačem. Sada mi je pedeset i jedna no dobro se sjećam doba kada sam bio dijete s ključem oko vrata. Majka me mogla nahraniti, ali mi je obiteljska toplina bila stran osjećaj. Kao tinejdžer našao sam sebe među rock-bendovima i anarhistima. Kad sam došao u dodir s drogama, prekinuo sam učenje zanata. Primjer mi je bila Janis Joplin koja je jednom rekla: "Živi brzo, živi intenzivno, umri mlad". Živio sam brzo i intenzivno - ali još sam živ! »ak se i radujem Životu. Godine 1980. dovukao sam se, pun heroina, do ljudi koji su mi željeli pomoći. Ohrabrili su me i potaknuli na tko zna koji pokušaj odricanja. S njima sam proveo jednu godinu. Našao sam mir i upoznao pravi život. Život bez ovisnosti mora se vježbati, no uobičajene terapije, psihijatar i boravci u zatvorima slabo su mi pomogli. Ovisniku treba više - njemu treba čudo! Njemu treba hrabrosti za život. Za čuda je nadležan Bog i to sam iskusio. On mi je, kada je sve propalo, podario nov početak.
Kada dosegneš dno, dolazi do prekretnice.
Isus je pobijedio besmislenost i smrt. On nam svojim opraštanjem daje nov život. Iza ovisnosti skriva se duboka čežnja za smislenim i sadržajnim životom. Božjom pomoću uspio sam to pronaći."
(Franz Huber)
| Pregleda: | 2065 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Bio jednom kralj koji je imao jedno oko i jednu nogu.
Jednog dana zatražio je da ga naslika neki od velikih slikara u kraljevstvu.
Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.“
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću. „Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost“ - reče učitelj - „uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.“
„I to je sve?“ - upita učenik iznenađeno.
„Ne“ - odgovori učitelj - „moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.“
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška. Postalo je nezgodno nositi sa sobom. Uz to, krumpiri su se počeli kvariti. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris.
Učenik je došao kod učitelja i rekao: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je jako teška, a i krumpir se kvari. Predloži mi nešto drugo.“
Ali učitelj je odgovorio: „To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane.
Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.“
preuzeto sa duhidusa.wordpress.com