Pobijediti strah, stres i samog sebe - poučna priča Novo!
0 preuzimanja
Dogodilo se to u jednom restoranu. Žohar je iznenada pao na njeno rame. Počela je vrištati i skakati i pokušavala objema rukama maknuti kukca. Cijeli restoran se okrenuo prema njoj.
Žena je napokon u mahnitom mahanju rukama uspjela potjerati kukca, ali on se našao na košulji druge žene koja je sjedila do nje. Sad je bio njen red da nastavi dramu. Histerično je vrištala i mahala rukama.
Konobar je pohitao za njihov stol da vidi što se događa. Čemu tolika vika i strka.
U jednom je trenutku žohar prešao na konobara. Ovaj je nekoliko trenutaka stajao i mirno ga promatra, a onda ga je uzeo i iznio van.
Pio sam kavu i promatrao cijeli događaj. Počeo sam se pitati je li žohar kriv za njihovo ponašanje? Ako je, zašto konobar nije uznemiren? Zašto je reagirao bez imalo histerije i visoke dramaturgije. Dakle, nije problem bio u žoharu, nego u nesposobnosti žena da ostanu pribrane u njegovoj blizini. Iz ovog događaja sam shvatio da nije vika moga oca ili nadređenoga ono što me uznemiri, već moja nesposobnost da se nosim sa uznemirenošću koju izaziva njihova vika. Nije zastoj u prometu ono što me uznemiri, već moja reakcija na zastoj u prometu. Puno više nego sam problem, moja reakcija na njega je ono što me povrijedi.
autor nepoznat
| Pregleda: | 1264 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 25. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Sutradan dođe Bog vidjeti što je stvorio. Možda treba nešto popraviti... Na obalama rijeka bilo je sivog, zelenog i šarenog kamenja. Pod zemljom je također bilo kamenja, ali ono je bilo skriveno i zatrpano.
Mom prijatelju Polu brat je za Božić poklonio auto. Na Badnje veče kad je izišao iz ureda na ulicu, oko njegova sjajnog novog auta obilazio je neki dječak, gledao ga sa svih strana i divio mu se. "Je li to Vaš auto, gospodine", upitao je.
Pol je kimnuo glavom. "Dobio sam ga od brata za Božić." Dječak je bio zapanjen: "Želite reći da Vam je brat poklonio auto i da Vas ono nije koštalo ni centa? Znate, želio bih..." Oklijevao je.
Pol je bio siguran da zna šta bi on želio. Želio bi imati takvog brata. A tko uostalom ne bi? Ali dječak je na Polovo ogromno iznenađenje rekao: "Želio bih da mogu biti takav brat." Pol ga je pogledao, zastao na trenutak, a zatim sasvim spontano zapitao: "Bi li se želio provozati u mom automobilu?"
"Naravno!"
Poslije kraće vožnje, dječak se okrenuo i blistavog pogleda zamolio: "Gospodine, možete li me odvesti do moje kuće?"
Pol se nasmiješio uvjeren da zna što dječak želi. Želi pokazati susjedima kako se vozi u velikom, novom autu. Međutim, Pol je ponovo pogriješio. "Molim Vas stanite ispred onih stepenica ", rekao je dječak.
Žurno se popeo. Ubrzo zatim, Pol ga je čuo kako se vraća, ali nije išao brzo. Nosio je svog malog brata koji je bio paraliziran. Stavio ga je na stepenice i pokazao mu auto.
"Vidiš Badi, baš kako sam ti rekao. Brat mu ga je poklonio za Božić i nije ga koštalo ni centa. Jednoga dana ja ću ti pokloniti isti ovakav... i onda ćeš i sam moći vidjeti sve one lijepe izloge ukrašene za Božić o kojima sam ti pričao."
Pol je izašao i stavio malenog dječaka na sjedalo. Stariji brat, blistavih očiju, popeo se pored njega, pa su njih trojica krenuli u vožnju gradom!
Te Badnje večeri Pol je shvatio na šta je Isus mislio kad je rekao: "Blaženije je davati ..."
Den Klark