Dvadeset dolara - priča o pravim vrijednostima Novo!
0 preuzimanja
Predavač je započeo seminar pokazujući novčanicu od 20 dolara. Zapitao je 200 ljudi koji su bili u dvorani: „Želi li tko ovih 20 dolara?“ Ljudi su počeli dizati ruke.
Tada im je rekao: „Jedan od vas dobit će ovih 20 dolara ali prvo mi dopustite da nešto učinim.“ Počeo je gužvati novčanicu. Potom je upitao: „Tko ju i dalje želi?“ Ruke su i dalje bile u zraku. On je nastavio: „A što ako učinim ovo?“ Ispustio ju je na tlo i počeo cipelom otirati po podu. Podigao ju je svu zgužvanu i prljavu. “I tko ju još uvijek želi?” Ruke su i dalje bile u zraku. Ovdje bismo trebali naučiti vrlo važnu lekciju. MA ŠTO UČINIO NOVČANICI I DALJE JU ŽELIŠ JER ONA NIJE IZGUBILA NA SVOJOJ VRIJEDNOSTI. ONA I DALJE VRIJEDI 20 DOLARA. Puno puta u našim životima bili smo bačeni i uprljani zbog naših krivih odluka i životnih okolnosti. Zbog toga smo se osjećali kao da smo bezvrijedni. Ali što god se dogodilo nikad nećeš izgubiti svoju vrijednost. Prljav ili čist, zgužvan ili ispeglan uvijek ćeš biti NEPROCJENJIV ONOMU TKO TE VOLI. Vrijednost našeg života ne proizlazi iz onoga što jesmo ili što radimo nego iz onoga čiji smo i kome pripadamo. Poseban si - nikada to ne zaboravi! Računaj na blagoslove koje imaš a ne na probleme. Ako te je Bog doveo do nečega – On će te i provesti kroz to.
autor nepoznat
| Pregleda: | 1993 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 26. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Zahvaljujući svojim izuzetnim osjetima i izvježbanim sposobnostima, jedna se je muha uvijek uspijevala uvući u svježe,
i hranom bogate, prostorije, gdje to drugim muhama nije polazilo za rukom, a izlažući se pritom mnogostrukim rizicima jer je njena prisutnost redovno bila nepoželjna.
Međutim, naružana samopuzdanjem i oprezom, opremljena satelitskim okom, uz izuzetnu sposobnost manevra krilima, blagovremeno je izbjegavala mnogobrojne udarce koji su se na nju obrušavali, bilo otvoreno ili iz prikrajka.
Znala je kada i gdje se treba primiriti, a kada otvoreno izaći i uživati u blagodatima namirnica koje su ljudi ostavljali iza sebe.
Sve je bilo dobro do onoga dana kad je osjetila neodoljivi miris meda u nosnicama.
Opijena njime, kao da je izgubila razum, nestrpljivo čekajući da prestane lov na nju. I da se potom prepusti osjetima koji će je dovesti na izvor blagodati njoj omiljene hrane.
I dok je halapljivo jela razmazani med, noge su joj sve dublje tonule u ljepljivu smjesu iz koje se više nije mogla pomaknuti.
Ni iznimni napor krila nije bio dovoljan da se izvuče iz kobnog zagrljaja u koji ju je gurnula nesputana strast.
Posljednje riječi koje je čula, prije nego što su je napori potpuno iscrpili, bio je komentar jednog prolaznika, čiju je mudrost bilo kasno primjeniti: ”Više se muha uhvati na žlicu meda nego na sto litara octa.”
Jednom smo upitali starca Pajsija: - Vi nam, oče, neprestano govorite da pozitivno mislimo i dobro govorimo. Posavjetujte nas kako se suočiti s problemima.