Hoće li i mene Gospodin pustiti u raj? Novo!
0 preuzimanja
Sanjao Irac da je umro, a ispred njega je u redu stajalo mnogo ljudi. Čekajući svoj red mogao je vidjeti što se događalo s onima prije njega.
Isus pozove jednog pa reče: Stoji pisano: Bijah gladan i ti si mi dao jesti. Dođi u Kraljevsvo Oca moga. Čovjek uđe.
Drugom reče: Bio sam žedan i dao si mi piti. Dođi u Kraljevstvo Oca moga. I on uđe.
Dođe osmogodišnji dječak a Isus mu reče:
Nitko se nije htio sa mnom igrati, a ti si me zvao da se igram s tobom. Dođi u Kraljevstvo Oca moga. I dječak uđe.
Dođe desetogodišnja djevojčica a Gospodin joj reče: Svi su mi se rugali, a ti si me branila. Dođi u Kraljevstvo Oca moga.
Irac se uplašio. Pomislio je: Nikomu nisam dao ni jesti ni piti, nisam ni bolesne posjećivao, nisam slabe branio... Ah, kako li ću stati pred Gospodina?
Dođe i on na red. Isus podigne oči, blago ga pogleda i reče:
Bio sam tužan, razočaran, utučen, a ti si došao i pričao mi viceve. Nasmijao si me i ohrabrio. Dođi u Kraljevstvo Oca moga.
Irac se sretan probudi i donese odluku: Svaki ću dan razveseliti Gospodina u nekom tko bude tužan.
| Pregleda: | 2072 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Govori samo o onome što ti je jasno, inače šuti. Govorništvo je umjetnost varanja i laskanja. Zamislite sebi onu tišinu koja bi nastala kada bi ljudi govorili samo ono što znaju. Ima ljudi koji govore, govore, govore – sve dotle dok napokon ne uspiju nešto reći. Tko mnogo govori – ili mnogo zna ili mnogo laže. Lako je govoriti kad se ima što reći, ali je teško imati što reći kad valja govoriti. Ma kako čovjek dobro govorio, kad previše govori, uvijek na kraju kaže neku glupost. Prava je muka i nevolja kad čovjek nema dovoljno duha u sebi da bi dobro govorio, ni dovoljno pameti da bi šutio. Neizrečena riječ je – zlato. Čini se da su ljudi stekli govor ne da sakriju svoje misli nego da prekriju kako nemaju nikakvih misli. Grmjeti znaju mnogi – ali sijevati? Srce i snaga pameti stvaraju govornika. Govornici nisu dobri radnici. Govor je izvor svih nesporazuma. Kad nemaš ništa za reći, ne govori. Michaels, govori (…) Uvidjet ćeš koliko je lako govoriti, samo govori. Slušaj me, slušaj s kakvom lakoćom ovu sobu ispunjavam riječima. Poznajem ljude koji mogu govoriti cijele dane da se ne umore, koji riječima mogu ispuniti svjetove (…) Čovječe, pruži sebi malo tvarnosti, jer ćeš proći kroz život potpuno neprimijećen. Bit ćeš samo broj u retku, kad će na kraju rata naveliko zbrajati kako bi izračunali razlike, i ništa više. A ne želiš biti jedan od nestalih, nije li tako? Želiš živjeti, zar ne? Pa onda, govori, neka se čuje i tvoj glas, ispričaj svoju priču! Slušamo te! Po njegovom mišljenju, koje čuva za sebe, porijeklo govora leži u pjesmi, a porijeklo pjesme u nužnosti da se zvukom ispuni prevelika i praznjikava ljudska duša. Kada muškarac ustane da govori, ljudi ga obično prvo slušaju pa tek onda gledaju. Kod žena je drugačije. Njih prvo ljudi pogledaju, pa ako im se svidi to što vide, tek onda slušaju. Velika je stvar znati pravo vrijeme govora i šutnje. Ne pokazuj sve što imaš, niti govori sve što znaš. Govor bi trebao biti poput suknje: dovoljno dugačak da bi pokrio temu, a dovoljno kratak da bi bilo zanimljivo. Prouči ono što se govori, a ne onoga tko govori. Misli što hoćeš, govori što moraš.
tekst preuzet sa http://mudremisli.net
Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al' sve se bojim.