O ljubavi i prijateljstvu - izreke Novo!
0 preuzimanja
Previše vremena provodimo u traženju prave osobe koju bi voljeli ili u nalaženju mana onima koje već volimo, a zapravo bi trebali usavršavati ljubav koju dajemo.
Ne možeš nikoga natjerati da te voli. Sve što možeš je biti netko koga se može voljeti. Ostalo je do osobe da shvati da si vrijedan ljubavi.
Uvijek ljubi srce koje te povrijedi, ali nikad nemoj povrijediti srce koje te ljubi.
Kad voliš, pusti voljeno biće od sebe; ako ti se vrati, zauvijek će ostati tvoje. Ako ode i ne vrati se, nije ti nikada ni pripadalo.
Potrebna je samo minuta da nekoga primijetimo, sat da nam se svidi, dan da ga zavolimo, ali potreban je cijeli život da ga zaboravimo!
Ljubav nije savršena kada volimo savršenu osobu, već kada savršeno volimo nesavršenu osobu.
Iskusio si pravu ljubav tek kada zanemariš osjećaje, strasti i romantiku i pri tome otkriješ da ti je nakon svega još uvijek stalo!
Ako te netko ne voli onako kako bi ti htio, to ne znači da nisi voljen cijelim njegovim bićem.
Ljubav ima svoje vrijeme, svoje trenutke i svoje razloge! Ne možeš ju zadržati uz sebe. Možeš je zagrliti kada dođe i biti sretan što je u jednom trenu tvoga života bila s tobom!
Ljubav znači ne mrziti nikoga, bez obzira na to koliko lošeg ti je učinjeno. Ako možeš nastaviti voljeti i dalje, unatoč patnji i boli, tada je to prava ljubav.
Znaj da baš nitko ne zaslužuje tvoje suze. Onaj tko ih uistinu zaslužuje neće te nikada rasplakati.
Nitko se ne može vratiti da bi započeo ispočetka - svatko može početi od sada i napraviti sasvim novi kraj.
Prijatelji su poput zvijezda; ne možeš ih uvijek vidjeti, ali znaš da su tu negdje.
Mnogi ljudi dolaze i odlaze iz našeg života, ali samo istinski prijatelji ostavljaju tragove na našim srcima.
Sve dok imamo uspomene, ostaje nam prošlost, sve dok imamo nadu, čeka nas budućnost. Sve dok imamo prijatelje, nijedan dan ne trošimo uzalud.
Pravi prijatelj je onaj tko poznaje sve tvoje mane, ali mu je ipak stalo do tebe.
Nitko neće pamtiti što si govorio niti će pamtiti što si učinio. Ali, svatko će zapamtiti kako se zbog tebe osjećao.
Ne napuštaj staroga prijatelja, jer nikad nećeš naći nekoga tko ga može zamijeniti; prijateljstvo je kao vino, sve je bolje što je starije.
| Pregleda: | 2308 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 11. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Nedavno, na jednom dugom putovanju vlakom, trojica mladića, koji su imali otprilike osamnaest godina, unišla su u moj odjeljak. Pratio ih je neki stariji čovjek. Kasnije sam otkrio da je to bio profesor tjelesne kulture u njihovoj školi.
Kako su nastale pustinje
U vrijeme prije ovog vremena zemlja je bila zelena. Posvuda je teklo na tisuće potočića, a oko njih raslo mnogo stabala. Zajedno su rasle smokve, naranče, datulje, limuni. Lav se na livadi igrao s janjetom, a plemena su živjela u miru, jer još ne bijahu upoznala zlo. Na početku vremena Bog je ljudima rekao: »Ovaj rascvjetali vrt pripada vama. Uživajte u njegovim plodovima. Ali pazite! Za svako vaše zlodjelo ja ću na zemlju baciti zrno pijeska, a pijeska bi moglo biti toliko da prekrije sve zelenilo, drveće i potoke.«
[caption id="attachment_20633" align="aligncenter" width="504"]
karavana u pustinji[/caption]
Ljudi su dugo poštivali Božju zapovijed, sve dok se jednoga dana nisu dvojica beduina posvađala oko neke deve. Kad je pala prva ružna riječ, Bog je na zemlju bacio zrno pijeska, no to nitko nije ni primijetio. Za ružnim riječima slijedila su djela, pa je palo mnoštvo zrnaca. Stvarale su se hrpe jedna za drugom. Ljudi su se začuđeno zaustavljali i promatrali. »Što je to?« – pitali su Gospodina. »Plod vaših zlodjela!« – odgovori Bog. »Svaki put kad učinite nepravdu, kad dignete ruku na brata, kad slažete i prevarite… zrnce pijeska past će na vaš vrt. Nastavite li tako, pijesak će prekriti cijelu zemlju.« Ljudi su se na to smijali. »Kad bismo bili i najveći zločinci, ni za milijun godina nas ne bi ugrozila ta sitna zrnca.« Ljudi su se svađali, tukli, varali jedni druge, plemena su ratovala. Pijesak je prekrivao pašnjake i oranice, zatrpani su mnogi potoci, a stoka je morala ići sve dalje u potragu za hranom. Tako je nastala pustinja. Plemena su lutala među dinama žaleći za davno izgubljenim rajem. Ponekad su sanjali da usred pustoši vide zelena prostranstva, plava jezera, cvjetne livade. Takva priviđenja nazivali su fatamorganom. Samo ondje gdje su se ljudi držali Božje zapovijedi i danas postoje palme i čisti izvori, pijesak ih ne može zatrpati, nego ih samo okružuje, kao što more okružuje otoke. Putnici ta mjesta nazivaju oazama i tu se zaustavljaju da se odmore, prisjećajući se riječi što ih je Gospodin izrekao plemenu: »Nemojte moj zeleni svijet pretvoriti u beskrajnu pustoš.«
Marokanska legenda