Joshua Bell - priča o pravim vrijednostima Novo!
0 preuzimanja
Washington, DC, metro stanica hladnog siječanjskoga jutra 2007. g. Čovjek na violini 45 minuta svira Bachovo djelo. Za to vrijeme, oko 2.000 ljudi prošlo je stanicom. Većina je išla na posao.
Tri minute nakon što je počeo svirati, uočava ga sredovječan čovjek. Usporava, zaustavlja se nekoliko sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namjerio.
Četiri minute kasnije: Violinist prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir, i bez zaustavljanja, nastavlja hod.
Šest minuta kasnije: Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći.
Deset minuta kasnije: Trogodišnji dječak se zaustavlja, ali ga majka odvlači. Malac zastaje da ponovno pogleda violinista, no majka ga vuče i oboje odlaze žureći. Nekoliko druge djece ponovilo je isto. Svaki roditelj, bez izuzetka, prisilio je dijete da nastavi hodati.
Četrdeset i pet minuta kasnije: Glazbenik svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se zaustavilo i na kratko ga poslušalo. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali su nastavili hodati nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno 32 dolara.
A on je bio Joshua Bell jedan od najvećih glazbenika današnjice.
I svirao je jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih, na violini vrijednoj 3.5 milijuna dolara. Samo dva dana prije ovoga rasprodao je koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena karte bila 100 dolara.
Sat vremena kasnije: Glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje. Nitko ne plješće, niti daje bilo kakvo priznanje.
Priča je istinita. Inkognito svirku Joshue Bella na stanici metroa organizirao je Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima.
Zapitajmo se: Koliko ima snobova među nama, koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaju u drugim prigodama?
Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu?
U svakodnevnom okruženju, u nepogodno vrijeme, prepoznajemo li uopće ljepotu? Zastanemo li?
Ako nemamo niti trenutak za zastati i poslušati jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom od najljepših instrumenata ikada načinjenih ...
... KOLIKO TEK MNOŠTVO DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO?!
autor nepoznat
| Pregleda: | 2594 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 18. 05. 2020. |
Slični dokumenti
Isuse, dođoh Ti reći,
kako me u grlu guši, od isplakanih suza kako me boli u duši.
Dođoh ti šaptat kako mi križ izrani rame i kako ga teško nosim jer je pretežak za me.
Dođoh ti se tužit u suton ovog dana, jer me odviše boli i peče ova rana.
Kleknuh da ti se jadam, al me zbuni tvoje raspelo, Žižak ti osvjetli lice, raspeto, presveto tijelo.
U suzama, izmučen, izboden, raspet i sam, o Bože, što da se tužim, pa mene je pred Tobom sram.
Gle, Ti nijemo šutiš, nikome se potužio nisi, a Tvoje presveto tijelo stravično na križu visi.
Probodene noge i ruke, probodeno je srce Tvoje, Kako je tuga Tvoja teška i sitne boli moje.
Isuse, dođoh Ti se jadat u suton ovoga dana, al motreć Tebe, iščeznu moja rana.
Zlatko Sudac
Što je za tebe Božić?
Jednom se prilikom okupiše životinje na vijećanje. Lisica upita vjevericu: "Što je za tebe Božić?"
Vjeverica odgovori: "Božić je za mene lijepo drvo s puno žaruljica i slatkiša za grickanje obješenih po granama."
Lisica će na to: "Za mene je Božić mirisna pečena guska. Bez nje nema Božića."
Medvjed promrmlja: "Medeni kolač! Za me je Božić ogroman mirisni medeni kolač!"
Umješa se i dugorepa svraka: "Ja sam za sjajne bisere, svjetlucave ukrase. Božić je blještavi sjaj!"
Vol je htio da se čuje i njegova: "Pjenušavo vino, to je Božić! Tako bih si rado natočio nekoliko boca."
Magarac zareve: "Hej vole, jesi li poludio? Pa Dijete Isus je najvažnije u Božiću, zar si zaboravio?"
Vol se zastidi, pogne svoju veliku glavu i reče: "Tko zna imaju li to ljudi na pameti?"
Bruno Ferrero
Zanimljivosti
U Egiptu su mačke bile smatrane svetim životinjama, a kazna za njihovo ubojstvo bila je smrt. Ako bi u nekoj kući mačka uginula prirodnom smrću, svi članovi obitelji morali su ući u punu korotu, kao da je umro neki njihov bliski rođak.